Back

Deeskalacija prije nego što bude prekasno

Kolumne
Strasbourg 18/11/2021
  • Diminuer la taille du texte
  • Augmenter la taille du texte
  • Imprimer la page
  • Imprimer en PDF
Deeskalacija prije nego što bude prekasno

Oslobodenje, 18/11/2021

Ratnohuškačka retorika kulminira u Bosni i Hercegovini. Dok neki političari, uključujući i pojedine iz susjednih zemalja, iz Srbije i Hrvatske, pojačavaju svoju zapaljivu retoriku, međunarodna zajednica  pokušava pronaći odgovor na eskalirajuće tenzije. Ovakva situacija je opasna ne samo za građane Bosne i Hercegovine,  nego i Evrope. Ponovno pojavljivanje takvog javnog diskursa  je znak za uzbunu i podsjeća nas na brutalnost i teška kršenja ljudskih prava koja su u stanju nanijeti ljudi indoktrinirani propagandom čiji je cilj bio širenje mržnje.

Za one koji su proživjeli strahote jugoslovenskih ratova tokom devedesetih, ova slika je i jasna i poznata.

I ja sam jedna od njih. Kao Sarajka sam svjedočila kako nacionalistički diskurs ljude indoktrinira. Ratovi devedesetih bili su direktna posljedica javnog diskursa koji je uveo narativ Mi protiv Njih, što je dovelo do dehumanizacije Drugoga i marginalizacije antiratnih glasova.

Nažalost, čini se da nas prošlost nije ničemu naučila. Dok političari slijede iste scenarije koji su prije tri decenije doveli do rata, današnja retorika postaje još i grublja, koristeći uvrede, etničku pripadnost i vjerska osjećanja u stvaranju zapaljive atmosfere.

Riječi su bitne. Riječi su vezivno tkivo života kolektiviteta, i neshvatanje kakav utjecaj na ljude može imati zapaljiva retorika u određenim situacijama i  kakav devastirajući efekat može imati na život, može dovesti do teških i opasnih situacija. Građani  Bosne i Hercegovine danas ponovo žive u strahu od sukoba.

Države članice Vijeća Evrope ne bi trebale potcjenjivati opasnosti koje ovakva situacija donosi. Sad je vrijeme da se pokaže jedinstvo u zaštiti i promociji ljudskih prava, demokratije i vladavine zakona u Bosni i Hercegovini. Sad je vrijeme da se radi na deeskalaciji tenzija, tako što će se bolje upotrijebiti instrumenti multilateralnog dijaloga, saradnje i koordinacije koje pružaju međunarodne organizacije. Za početak bi trebalo hitno osigurati četiri osnovna principa.

 

Kao prvo, Ustav Bosne i Hercegovine i izborni zakon moraju se osloboditi svoje diskriminatorne prirode i postati inkluzivni. Evropski sud za ljudska prava je prije dvanaest godina donio presudu u predmetu Sejdić i Finci, kojom je utvrdio da su i Ustav i izborni sistem koji se temelje na etničkoj pripadnosti diskriminirajući. Izvršenje te i drugih presuda (Zornić, Šlaku i Pilav) koje se bave ovim pitanjima traže uklanjanje svih vrsta diskriminacije po pitanju prava na slobodne izbore. Neophodno je promijeniti ustavni sistem koji je predugo utemeljen na zaostacima  etničkih podjela i diskriminirajućem  statusu quo.

Kao drugo, govor mržnje, negiranje genocida i glorifikacija ratnih zločinaca moraju prestati. Umjesto ratnohuškačke propagande, usmjerene  ka podjelama, političari u BiH i u cijeloj regiji bi trebali raditi na unaprijeđenju međuetničkih odnosa i na osiguraanju ravnopravne zaštite svih građana.  Civilno društvo i njihov hrabri rad na ukazivanju na probleme u društvu  moraju biti zaštićeni, a ne ušutkivani. Potrebno je nastaviti raditi na suočavanju s teškim kršenjima ljudskih prava iz prošlosti, što uključuje traganje za nestalima, pozivanje na odgovornost u interesu istine, te izgradnju obrazovnog sistema i nastavnih planova koji potiču razumijevanje i pomirenje. Bosna i Hercegovina to ne može sama. Susjedne zemlje, kako pojedinačno, tako i  u okviru međunarodnih organizacija, trebaju davati podršku inicijativama koje djeluju ka postizanju ovih ciljeva, a izbjegavati sve što bi moglo ugroziti njihovo ostvarenje.

Kao treće, trebalo bi hitno djelovati na unapređenju kvaliteta života i ublažavanju nejednakosti produbljenih pandemijom virusa COVID-19. U tom smislu bi trebalo više napora uložiti u institucionalne i ekonomske reforme, što uključuje i omogućavanje nezavisnog i djelotvornog rada pravosudnih organa, kao i borbu protiv korupcije i njenih štetnih posljedica po ljudska prava.

Konačno, mediji bi trebali igrati pozitivnu ulogu, tako što će izvještavati etično, a izbjegavati da postanu sredstvo djelovanja dobro osmišljene  ratne mašinerije, kako se to u prošlosti dešavalo. Slobodni mediji su jedan od  stubova demokratije, jer osiguravaju odgovornost, razotkrivaju kršenja ljudskih prava i sprečavaju poticanje mržnje i nasilja. Vlade imaju obavezu da osiguraju sigurnost i nezavisnost novinara, ali medijski akteri moraju postupati profesionalno i služiti javnom dobru, a ne političkim interesima koji podstiču podjele.

Gomilanje tenzija u Bosni i Hercegovini jeste stvarna prijetnja stabilnosti Bosne i Hercegovine, regiona i cijelog evropskog kontinenta. Njihovo ublažavanje i osiguranje zaštite ljudskih prava moraju biti prioritet najvišeg reda.