Back

Zaštita nije ispričnica za atak na ljudska prava

Oslobodenje, 29/04/2020

Demokratija ne treba žrtvovati našu privatnost da bismo zaštitili naše zdravlje. Naprotiv, zdravlje i zaštita podataka su dio života koji se živi u dostojanstvu i sigurnosti

P andemija Covid-19 već je ubila više od 200.000 ljudi u svijetu, od kojih je natpolovična većina umrla u posljednja dva mjeseca u Evropi. Dovoljan je pogled na ove brojeve kako bi se razumjelo zašto su vlade morale poduzeti izvanredne mjere poput zatvaranja i naredbi za karantenu. Ove mjere sada daju ohrabrujuće rezultate. Kako neke vlade postupno ublažavaju ograničenja, od presudne je važnosti da osiguraju da dosad usvojene vrlo restriktivne mjere ne ispadnu na kraju preuranjene. Nadzor je od ključnog značaja. Mnoge europske zemlje pribjegavaju digitalnim uređajima kako bi pomogle pojačanim naredbama za karantenu, pratile napredovanje infekcija ili informirale ljude o njihovom mogućem izlaganju zaraženim osobama. Cilj je ojačati sposobnost suzbijanja širenja Covid-19, čime se smanjuje pritisak na zdravstveni sistem i omogućava nastavak kliničkih usluga i operacija koje su zbog pandemije zaustavljene. Stoga je značajno istražiti potencijal digitalnih alata. Međutim, zdravstveni imperativ ne smije postati carte blanche koji će zavirivati u ljudske živote. Potrebno je da se digitalne zdravstvene tehnologije izbalansiraju uz poštovanje privatnosti.

Dizajn, razvoj i upotreba digitalnih tehnologija doista imaju etičke i pravne implikacije koje nije moguće zanemariti. Ako je istina da one mogu poboljšati kvalitetu našeg života - posebno omogućavanjem sigurnijeg i bržeg izlaska iz trenutne situacije zatočeništva, poboljšanjem reakcije na prijetnje javnom zdravlju, jačanjem odgovornosti i stvaranjem novih mogućnosti u mnogim ključnim sektorima života poput zdravstvene zaštite, mogu se okrenuti i protiv nas kada upadaju u naš privatni život i ograničavaju našu mogućnost sudjelovanja u društvu. Taj rizik se već materijalizirao u nekoliko europskih zemalja.

U Rusiji je vlada pribjegla kamerama za prepoznavanje lica kako bi provela naredbe u karanteni bez odgovarajućih garancija da takva nametljiva tehnologija neće biti iskorištena u druge svrhe. U Azerbejdžanu se traži od građana da svoje kretanje prijave SMSom elektronskom sistemu, što potencijalno omogućava policiji da ih nadgleda. Vlada je u Crnoj Gori na svojoj web stranici objavila listu imena i adrese pojedinaca kojima je naređeno da se samoizoliraju 14 dana po povratku iz inostranstva, kako bi ih obeshrabrili da narušavaju naredbu. U Poljskoj, država je obezbijedila aplikaciju za pametne telefone uz zahtjev da ljudi u karantenama nekoliko puta dnevno prave selfije sa vremenskim potpisom i GPS koordinatama kako bi dokazali da poštuju mjere. Neispunjavanje zadatka može rezultirati intervencijom policije i dovesti do velike kazne. Turska je također najavila sličnu obaveznu aplikaciju za pametni telefon kako bi pratila gdje se nalaze osobe koje su pozitivno testirane na SARS-CoV-2. U Španiji su se lični podaci ljudi koji koriste mobilnu aplikaciju Autonomne zajednice Madrida u početku dijelili s privatnim kompanijama koje su pomogle u razvoju aplikacije, kao što su Google, Telefónica i Ferrovial, prije nego što je aplikacija ispravljena da bolje zaštititi privatnost. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Guardian je otkrio da tehnološke firme koriste povjerljive lične podatke pacijenata bez transparentnosti ili odgovornosti.

Ovo su najviše zabrinjavajući primjeri općeg trenda nadzora u Europi koji izazivaju zabrinutost zbog činjenice da nisu kompatibilni sa standardima ljudskih prava koji reguliraju zaštitu podataka, a naročito sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava. Sud je priznao da može doći do ograničenja ljudskih prava i da će u određenim hitnim situacijama upotreba ličnih podataka možda biti neophodna. Međutim, također je naglašeno da države mogu prikupljati, koristiti i pohranjivati osjetljive lične podatke samo pod iznimnim i preciznim uvjetima, nudeći adekvatne pravne mjere i neovisan nadzor. Također moraju osigurati da se usvojene mjere temelje na zakonu, ostanu potrebne za ostvarivanje cilja, budu najmanje nametljive i da se ukinu nakon što više ne postoji razlog za njihovo provođenje. Zadržavanje telekomunikacijskih podataka također je strogo regulirano konvencijom Savjeta Vijeća Europe o zaštiti pojedinaca u pogledu obrade ličnih podataka i zakonom EU, s jasnim ograničenjima koja je Sud pravde postavio državama članicama EU kada je riječ o uplitanju u privatni život. Iako digitalne tehnologije mogu pomoći u odgovoru na pandemiju, ne bismo trebali pasti u zamku da one mogu sve riješiti. Njihova pomoć se treba koristiti samo ako se koriste poštujući demokratska pravila. Ako vlade ne poštuju ove zakonske granice, riskiraju da ugroze naš sistem zaštite ljudskih prava, bez nužnog poboljšanja zaštite našeg zdravlja. Također će riskirati da izgube povjerenje i podršku javnosti, što je neophodna osobina u naporima države da se zaštiti život i zdravlje ljudi.

Stoga je ohrabrujuće vidjeti da je Odbor ministara Vijeća Europe, u kojem su zastupljene svih 47 država članica, 22. aprila usvojio Deklaraciju u kojoj podsjeća da se “mjere za borbu protiv bolesti i njenih širih posljedica moraju uskladiti s principima organizacije i obavezama koje su preuzele države članice”. Ovo je važno opredjeljenje kojem države članice moraju dati konkretnu provedbu. Zaista, demokratija ne treba žrtvovati našu privatnost da bismo zaštitili naše zdravlje. Naprotiv, zdravlje i zaštita podataka su dio života koji se živi u dostojanstvu i sigurnosti. Vlade mogu i moraju pronaći pravu ravnotežu između ova dva imperativa i osigurati da tehnologija funkcionira za, a ne protiv ljudskih prava, demokratije i vladavine zakona. Da bi se to dogodilo, moraju poduzeti niz koraka. Prije svega, vlade moraju osigurati da su digitalni uređaji dizajnirani i korišteni u skladu s normama o privatnosti i nediskriminaciji. Takvi uređaji moraju biti anonimni, šifrirani, decentralizirani, funkcionirati na otvorenom izvoru i biti dostupni što većem broju ljudi, čime se premošćuje digitalni jaz koji još uvijek postoji u Europi. Njihova upotreba mora biti dobrovoljna, na osnovu informiranog pristanka, ograničena na svrhe zdravstvene zaštite, sadržavati jasan rok i biti u potpunosti transparentna. Korisnici bi trebali biti u mogućnosti da u bilo kojem trenutku odustanu, brišući sve svoje podatke, i da se izbore sa upadima u svoju privatnu sferu putem neovisnih i efikasnih pravnih lijekova. Drugo, zakoni koji državama omogućavaju prikupljanje, upotrebu i pohranu ličnih podataka moraju se strogo pridržavati prava na privatnost zaštićenog sudskom praksom nacionalnih ustava i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava i Europskog suda pravde. Treće, vladine operacije moraju biti podvrgnute neovisnom nadzoru. U vremenima kada strah zbog našeg zdravlja može razumljivo povećati prihvatanje nametljivih mjera, jak nadzor nadležnih i nezavisnih tijela koja mogu raditi izvan vanredne situacije postaje još važniji. To zahtijeva sudsku reviziju i odgovornost, kao i nadzor od strane parlamenta i nacionalnih institucija za ljudska prava. Kao minimum, neovisna tijela za zaštitu podataka moraju testirati i odobriti tehnološke uređaje prije nego što ih počnu koristiti državni organi i njihovi partneri. Krize javnog zdravstva su stvarne prijetnje koje zahtijevaju efikasan odgovor. Ali mjere nadzora koje zaobilaze ljudska prava i vladavinu zakona nisu demokratsko rješenje.