Back Interno raseljeni u Evropi: još jedna izgubljena generacija?

Human Rights Comment
Photo: Refugees from Kosovo*. Copyright: UNHCR / H.J. Davies/ April 1999

Photo: Refugees from Kosovo*. Copyright: UNHCR / H.J. Davies/ April 1999

Mediji često ukazuju na to da, kao rezultat ekonomske krize, u Evropi lako može da se pojavi nova "izgubljena generacija". Ali, jedna drukčija izgubljena generacija, stvorena vojno-političkim krizama u prošlosti, već preživljava u brojnim evropskim zemljama. Ovde mislim na interno raseljena lica u Evropi, od kojih se neki već

decenijama bore s izuzetno teškim okolnostima. Ovim žrtvama prošlih i sadašnjih sukoba i dalje treba pomoć evropske i međunarodne zajednice.

Evropa ima brojna interno raseljena lica kojima je potrebna pomoć

Procenjuje se da u državama članicama Saveta Evrope ima od 2,5 do 2,8 miliona interno raseljenih lica. Najveći broj interno raseljenih, oko 1 milion, živi u Turskoj, a žrtve su oružanog sukoba i nasilja državnih i nedržavnih snaga u područjima koje uglavnom naseljava kurdska manjina. Što se tiče drugih delova Evrope, velika većina raseljenih su to postali tokom sukoba u vreme raspada Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, pre više od dve decenije, a u novije vreme i kao rezultat sukoba u Gruziji 2008. godine. Tako u Azerbejdžanu ima oko 600.000 interno raseljenih lica, u Gruziji 274.000, u Srbiji 225.000, u Bosni i Hercegovini 113.000, a ostatak je u drugim balkanskim zemljama, Jermeniji i Rusiji.

Velika je patnja prosečnog evropskog raseljenika

Ljudi koji se nalaze iza ovih brojki izbačeni su iz svojih domova i nalaze se u vakuumu, bez mogućnosti da se vrate kući, potpuno nemoćni, i preživljavaju – ali ne žive. Njih oko 390.000, odnosno 15 posto od ukupnog broja raseljenih lica, smešteni su u kolektivnim centrima (koji se obično nalaze u velikim, napuštenim zgradama), improvizovanim skloništima ili neformalnim naseljima, često bez bilo kakve bezbednosti boravka ili pristupa osnovnim uslugama. Uz stambeni smeštaj ispod standarda, raseljena lica su često bez statusa, s ograničenim pristupom zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju ili zaposlenju. Mnogi od njih su traumatizovani i još uvek podložni nasilju i zloupotrebi. Većina ih ne može da se vrati u mesta porekla, zato što sukob koji je u osnovi i doveo do njihovog odlaska još uvek nije razrešen. Oni koji pokušaju da se vrate suočavaju se sa stvarnom pretnjom progona.

Znakovi nade

Razvoj događaja koji daje nadu je to što je na međunarodnoj donatorskoj konferenciji, održanoj u Sarajevu u aprilu 2012. godine, obećana finansijska podrška za stambene potrebe 74.000 najugroženijih raseljenih lica u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Ako obećana sredstva budu dobro raspoređena i utrošena, to bi moglo da predstavlja kraj dugog, bolnog poglavlja u životima brojnih raseljenih lica u regiji. I Gruzija je ostvarila neki napredak u rešavanju situacije s interno raseljenim licima, naročito u pogledu stambenog smeštaja, zahvaljujući razradi domaćih politika rada i dodeli značajnih resursa, uključujući i međunarodnu pomoć.

Raseljeni imaju svoja prava

Kako naglašava Preporuka 2006(6) Komiteta ministara o interno raseljenim licima, raseljeni imaju pravo da uživaju celi spektar ljudskih prava, bez diskriminacije. Brojni međunarodni instrumenti, a naročito Vodeći principi UN-a o internom raseljavanju, posebno utvrđuju pravo raseljenih lica da se vrate svojom kućama (ako još uvek postoje), bezbedno i dostojanstveno, na dobrovoljnoj bazi, i/ili da dobiju naknadu štete. Ta prava su priznata brojnim presudama Evropskog suda za ljudska prava (npr.

 

Loizidou protiv Turske, 1996; Khamidov protiv Rusije, 2007; i Saghinadze i drugi protiv Gruzije, 2010). Češće se, pak, dešava da najviše nade polažu u integraciju u nova mesta boravka ili da se ponovo nasele negde drugo.

Zaštita raseljenih lica je prvenstveno odgovornost državnih vlasti. Međutim, raseljeni se često nađu u situacijama gde državne vlasti ne izvršavaju zaštitne mere, ili to ne mogu. Uzrok tome može da bude nedostatak autoriteta u područjima sukoba koja nisu pod kontrolom vlade, ili nedostatak volje, nedostatak institucionalnog okvira, ili nedostatak sredstava. Problemi raseljenih ne bi trebalo da budu predmet političke instrumentalizacije, već bi prednost trebalo da se daje zaštiti njihovih prava.

Međunarodna zajednica, a naročito UNHCR i Specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN-a za raseljena lica, često igraju ključnu ulogu u pružanju pomoći.

I različita tela Saveta Evrope nadziru ljudska prava raseljenih, te grade standarde za unapređenje situacije u kojoj se nalaze.

Šta treba da se uradi

Konkretna situacija u kojoj se nalaze raseljeni traži odgovor država koji će da uključi sve aspekte raseljavanja, i to blagovremeno i efektivno. Mada međunarodna pomoć jeste esencijalna, i napori na nivou države moraju da budu sistematični i energični. Savet UN-a za ljudska prava je 5. jula 2012. godine usvojio značajnu rezoluciju o ljudskim pravima raseljenih lica, kojom države članice Ujedinjenih nacija potvrđuju svoju ulogu u promovisanju i zaštiti ljudskih prava raseljenih lica.

Postoji hitna potreba da se popune praznine u zaštiti raseljenih lica. Države bi trebalo da poduzmu mere kojima će da spreče interno raseljavanje. Trebalo bi da unaprede kvalitet sopstvenog odgovora na situaciju u kojoj se nalaze raseljene osobe, te da poštuju obavezu da osiguraju pristup humanitarnoj pomoći tamo gde one same nisu u stanju da pruže pomoć.

Imperativ je da se izrade trajna i održiva rešenja za raseljavanje.

Države i svi relevantni akteri bi trebalo da usvoje mere za povratak i reintegraciju raseljenih lica u zajednice iz kojih potiču. Teška situaciju u kojoj se nalaze raseljeni ne treba da se produžava. Tamo gde povratak nije moguć, ili gde predstavlja rizik za sama raseljena lica, treba da se osiguraju druge mere pomoći, bez diskriminacije. Naročito

treba da se posveti pažnja potrebama najranjivijih, kao što su lica s invaliditetom, starija lica, deca i žene.

U takvim slučajevima, države bi trebalo da poduzmu odgovarajuće mere kojima će da obezbede integraciju raseljenih lica u njihove nove zajednice. Države bi, u saradnji s međunarodnim akterima gde je to potrebno, trebalo da obezbede da raseljena lica budu konsultovana i partnerski učestvuju u planiranju i sprovođenju povratka ili bilo kojih drugih mera pomoći.

Kad razgovaramo o trenutnoj ekonomskoj krizi i njenim brojnim žrtvama, ne možemo da zaboravimo raseljene, žrtve ranijih kriza i sukoba koji još uvek traju. I oni moraju da uživaju i aktivnu podršku evropskih država, da ostvare svoja ljudska prava i žive dostojanstveno. Ne možemo da dozvolimo da njihova patnja traje – u suprotnom, Evropa neće da izgubi još jednu generaciju, već nekoliko njih.

Strasbourg 03/09/2012
  • Diminuer la taille du texte
  • Augmenter la taille du texte
  • Imprimer la page