Wydawca treści Wydawca treści
Powrót

Evropa je dužna da zaštiti novinare

Oslobodenje (Bosnia and Herzegovina), 26/04/2018

Brutalna ubistva istraživačkih novinara Daphne Caruane Galizie i Jána Kuciaka tragični su podsjetnici da Evropa još uvijek predstavlja opasno mjesto za novinare. Način na koji evropske države reaguju na ova ubistva oblikovat će ne samo budućnost novinarstva nego i budućnost demokratije.

Uvid u dostupne podatke pomaže da shvatimo ozbiljnost situacije. Samo u posljednjih dvanaest mjeseci šest novinara je ubijeno, a polovina od tog broja u zemljama Evropske unije. Od 1992. godine više od 150 novinara ubijeno je na našem kontinentu - svaka dva mjeseca jedan novinar. Neki od njih su izvještavali sa ratišta, ali većina ih je ubijena u pokušaju da osvijetle mračne kutove u kojima se isprepliću korupcija, kriminal i politika. Mnogi od njih su zatražili policijsku zaštitu, ali vlasti su se oglušile na njihove zahtjeve.

Ako ubistva predstavljaju najekstremniji i najuočljiviji način za ušutkivanje novinara, druge podmukle, manje primjetne prijetnje, također narušavaju slobodu i sigurnost novinara u Evropi. Izvještaj koji su nedavno objavili Indeks o cenzuri i Evropska federacija novinara pokazuje da je 2017. godine pritvoreno ili uhapšeno 220 novinara, a zabilježeno je više od 1.000 slučajeva ograničavanja slobode medija, i to često od najviših državnika. Vijeće Evrope je od 2015. godine zaprimilo više od 160 upozorenja na napade, uznemiravanja i zastrašivanja novinara, a istraživanje iz 2017. godine pokazalo je da mnogi novinari pribjegavaju samocenzuri kako bi izbjegli probleme.

Ovakva toksična atmosfera truje demokratiju. Napadi na novinare - bilo da su oni ugledni istraživački novinari ili freelanceri – nisu samo individualni slučajevi i tiču se svih nas. Ako novinari ne mogu slobodno i sigurno raditi, to otežava objelodanjivanje slučajeva kršenja ljudskih prava, korupcije ili zloupotrebe vlasti. Javnost dobija manje informacija nego što je potrebno da bi aktivno sudjelovala u procesu donošenja odluka, a nedemokratske snage napreduju.

Zbog toga sloboda medija predstavlja ljudsko pravo utemeljeno u međunarodnim ugovorima, nacionalnim zakonima i ustavima. Kao što je i Evropski sud za ljudska prava naglasio u nekoliko presuda - države imaju obavezu da štite slobodu štampe i živote novinara. U slučaju da u tome zakažu, njihove obaveze ne prestaju jer su dužne da provedu učinkovite istrage ubistava i da kazne krivce.

Nažalost, evropske države vrlo često ne ispunjavaju ove obaveze. Uzmimo za primjer istrage o zločinima protiv novinara. One se često odugovlače godinama i dok oni koji su izvršili zločin ponekad i budu dovedeni pred lice pravde, organizatori i naručioci tih zločina budu rijetko kažnjeni. Ovakva praksa nekažnjavanja dovodi do stvaranja atmosfere u kojoj novinari i njihove porodice prolaze kroz dodatnu agoniju i utire put za daljnje napade na novinare.

Ukoliko države vode računa o demokratiji i vladavini prava, onda one moraju postati ozbiljnije u provedbi standarda ljudskih prava na koja su se obavezale o sigurnosti novinara i drugih medijskih aktera. Države imaju obavezu da provedu riječi u djela.

Polazna tačka je preporuka koju je svih 47 država članica Vijeća Evrope - koje uključuje sve zemlje Evropske unije - potpisalo 2016. godine. Tekst donosi konkretne mjere za ispunjavanje dužnosti u zaštiti života novinara, kao i mjere za okončanje nekažnjavanja zločina počinjenih protiv njih.

Smatram da treba naglasiti tri koraka koja države trebaju ostvariti u kratkom roku kako bi se ova situacija promijenila.

Prvo, osigurati zaštitu. Policijski službenici ne smiju zanemariti prijetnje upućene novinarima, kao ni zahtjeve novinara da im se pruži zaštita. Države koje imaju pozitivnu praksu o načinu pružanja policijske zaštite trebaju tu praksu podijeliti sa drugim državama. Unapređenje saradnje sa međunarodnim organizacijama, udruženjima novinara i organizacijama koje prate slučajeve nasilja nad novinarima također bi pomoglo u povećanju sposobnosti država da na vrijeme zaštite novinare.

Drugo - zaustaviti nekažnjavanje. Policija i pravosuđe moraju biti u stanju da istraže sve slučajeve nasilja nad novinarima, uključujući i one u koje su uključeni i pripadnici političkih struktura, kao i procesuirati počinitelje. To zahtijeva dobro obučenu i efikasnu policiju i istinski nezavisno pravosuđe koje je oslobođeno političkog uticaja i sposobno da procesuira, ukoliko je potrebno, i one koji su u vrhu struktura vlasti.

Treće, izmijeniti zakonodavstvo. Zakonodavci moraju donijeti zakone koji štite novinare od pritiska i ti zakoni se moraju provoditi. Klevetu bi trebalo dekriminalizirati, predvidjeti proporcionalne sankcije za klevetu u građanskim postupcima i obezbijediti kazne za one koji je zloupotrebljavaju da bi ušutkali novinare. Također, zakoni koji se tiču dezinformacija, terorizma ili sigurnosnih pitanja moraju izbjeći ograničavanje novinarske slobode i sigurnosti.

Ove mjere je moguće provesti pod uslovom da postoji politička volja i ovdje dolazimo do srži problema. U najboljem slučaju, mnogi političari ostaju ravnodušni prema prijetnjama novinarima. U najgorem, oni svojom retorikom potiču nasilje i doprinose atmosferi u kojoj se stvara nepovjerenje prema novinarima. Ovakav stav se mora promijeniti: političari moraju štititi slobodu medija, a ne ugrožavati je.

Ubistva Daphne Caruane Galizie, Jána Kuciaka i mnogih drugih novinara nisu slučajnost, nego posljedica strukturalnih nedostataka u radu državnih tijela koja su ih trebala štititi. Ovakva situacija ugrožava i novinare i demokratiju. Krajnje je vrijeme da države to priznaju i osiguraju sigurnost novinara i drugih medijskih aktera.