Toksična atmosfera truje demokratiju. Napadi na novinare, bilo istaknute istraživačke reportere ili frilensere, uvijek idu dalje od pojedinačnog slučaja i sve nas zabrinjavaju
Brutalna ubistva istraživačkih novinara Dafne Karuana Galicije i Jana Kučijaka tragični su podsjetnik da je Evropa i dalje opasno mjesto za novinare. Način na koji će evropske države odgovoriti na ta ubistva oblikovaće ne samo budućnost medija, nego i naših demokratija.
Pogled na dostupne informacije nam pomaže da razumijemo ozbiljnost situacije. Samo u proteklih dvanaest mjeseci, ubijeno je šest novinara, od kojih polovina u Evropskoj uniji. Od 1992, više od 150 novinara je ubijeno na našem kontinentu, svakih dva mjeseca. Neki su izvještavali iz ratnih područja, ali je većina ubijena dok je pokušavala da osvijetli mračne uglove u kojima se spajaju korupcija, kriminal i politika. Mnogi od njih su tražili policijsku zaštitu, ali su državne vlasti ignorisale te zahtjeve.
Ako su ubistva ekstremni, najvidljiviji način da se ućutkaju novinari, druge pogubne, manje primjetne prijetnje takođe uzimaju danak kada su u pitanju sloboda i bezbjednost novinara u Evropi. Izvještaj koji su nedavno objavili Indeks cenzure i Evropska federacija novinara pokazuje da je 220 novinara privedeno ili uhapšeno 2017, a zabilježeno je više od 1.000 slučajeva ograničavanja slobode štampe, često od strane državnih aktera. Od 2015, Savjet Evrope je dobio više od 160 upozorenja na napade, maltretiranje i zastrašivanje novinara. a ispitivanje iz 2017. je pokazalo da mnogi novinari pribjegavaju autocenzuri kako bi izbjegli probleme.
Toksična atmosfera truje demokratiju. Napadi na novinare, bilo istaknute istraživačke reportere ili frilensere, uvijek idu dalje od pojedinačnog slučaja i sve nas zabrinjavaju. Ako novinari ne mogu da rade slobodno i bezbjedno, teže je otkriti kršenja ljudskih prava, korupciju i zloupotrebu vlasti. Javnost dobija manje informacija nego što joj je potrebno da bi učestvovala u procesu donošenja odluka. Napreduju nedemokratske snage.
Zato je sloboda medija ljudsko pravo koje je čvrsto ustanovljeno u međunarodnim ugovorima, nacionalnim zakonima i ustavima. Kao što je Evropski sud za ljudska prava naglasio u nekoliko presuda, države imaju obavezu da je podrže i zaštite živote novinara. U slučaju da ne zaštite njihove živote, države su u obavezi da sprovedu efikasnu istragu o ubistvu i kazne krivce.
Evropske države, nažalost, prečesto ne ispune te obaveze.
Uzmimo za primjer zločine protiv novinara. Oni se obično odugovlače godinama i dok stvarni počinioci ponekad budu privedeni pravdi, oni koji organizuju te zločine rijetko budu kažnjeni. Takvi neuspjesi zadaju dodatni bol novinarima i njihovim porodicama i podstiču osjećaj nekažnjivosti koji utire put za dodatne napade na novinare.
Ako je državama stalo do demokratije i vladavine prava, one moraju ozbiljnije primjenjivati standarde ljudskih prava koje su usvojili o bezbjednosti novinara i drugih medijskih aktera. Moraju pretvoriti riječi u djela.
Polazna tačka je preporuka koju su svih 47 država Savjeta Evrope - a to su sve države EU - potpisale 2016. godine. Preporuka sadrži konkretne mjere za ispunjavanje obaveze država da zaštite živote novinara i prekinu nekažnjivost za zločine protiv njih.
Smatram da postoje tri ključna koraka koje države mogu i moraju usvojiti kratkoročno.
Prije svega, da obezbijede zaštitu. Policija ne smije previđati prijetnje novinarima niti zanemarivati zahtjeve za zaštitu. Neke države imaju dobru ekspertizu za to kako obezbijediti policijsku zaštitu i trebalo bi da je podijele sa drugima. Povećana saradnja sa međunarodnim organizacijama, novinarskim organizacijama i nezavisnim tijelima koja prate nasilje nad novinarima takođe će pomoći da se poveća sposobnost država da zaštite novinare u ranom stadijumu.
Drugo, stati na kraj nekažnjivosti. Policija i pravosuđe moraju biti u stanju da istraže sve slučajeve nasilja nad novinarima, uključujući one u koje su umiješani državni akteri, te goniti počinioce. To zahtijeva dobro obučene i efikasne policijske snage i istinski nezavisno pravosuđe, oslobođeno od policijskog uticaja i sposobno da goni najviše državne sfere ako je potrebno.
Treće, promijeniti zakonodavsto. Poslanici moraju primjenjivati zakon koji štiti novinare i brani ih od neprikladnog uticaja. Kada je u pitanju kleveta, trebalo bi je potpuno dekriminalizovati, predvidjeti samo srazmjerno sankcionisanje i obezbijediti kazne za one koji zloupotrebljavaju klevetu da bi ućutkivali novinare. Štaviše, zakoni koji se odnose na dezinformisanje, terorizam ili bezbjednosna pitanja, moraju izbjeći ograničavanje sloboda i bezbjednosti novinara.
Te mjere su nadohvat ruke, pod uslovom da postoji politička volja. A u tome je srž problema. U najboljem slučaju, mnogi političari su i dalje ravnodušni prema prijetnjama koje dobijaju novinari. U najgorem, podstiču nasilje i ulivaju nepovjerenje prema medijima. Taj neprijateljski stav se mora promijeniti: političari moraju da štite slobodu medija, a ne da je zakopavaju.
Ubistva Dafne Karuane Galicije, Jana Kučijaka i mnogih drugih novinara nisu posljedica sudbine, nego strukturnih nedostataka u državnim institucijama koje bi trebalo da ih zaštite. Ta situacija dovodi u opasnost novinare i demokratiju. Krajnje je vrijeme da država to uvidi i pruži bezbjednost novinarima i drugim medijskim akterima.