Tagasi Pravo na privatnost se uvek mora poštovati

Danas, 29/04/2020

Pandemija kovida 19 već je ubila više od 190.000 ljudi u svetu, od čega je više od polovine onih koji su umrli u protekla dva meseca u Evropi.

Samo na osnovu ovih brojki možemo da razumemo zašto su vlade morale da preduzmu vanredne mere, poput naredbi o „zaključavanju“ i karantinu.

Ovi napori  donose ohrabrujuće rezultate. Budući da pojedine vlade postepeno ublažavaju ograničenja, od ključne je važnosti postarati se da veoma restriktivne mere koje su dosad usvojene ne nadžive vanredno stanje.

Nadzor je jedan od primera. Mnoge evropske zemlje pribegavaju digitalnim uređajima kako bi im pomogli da nametnu karantinska pravila, da uoče napredovanje zaraze ili da informišu ljude o njihovoj mogućoj izloženosti zaraženim pojedincima.

Cilj je da se osnaži sposobnost ograničenja širenja kovida 19, čime bi se smanjio pritisak na zdravstveni sistem i omogućilo da se nastave kliničke usluge i operacije koje su „stavljene na čekanje“ zbog pandemije. Potencijal digitalnih oruđa je, stoga, vredan istraživanja.

Ipak, zdravstveni imperativ ne sme da se pretvori u „blanko ček“ da se zaviruje u ljudske živote. Nužno je da digitalne tehnologije u zdravstvu budu primenjivane uz poštovanje prava na privatnost.

Koncept, razvoj i upotreba digitalnih tehnologija nesumnjivo nose etničke i zakonske implikacije koje se ne mogu ignorisati.

Iako digitalne tehnologije mogu da unaprede kvalitet naših života, naročito tako što će omogućiti bezbedniji i brži izlaz iz postojeće situacije karantina, unaprediti odgovor na pretnje za javno zdravlje, ojačati odgovornost i stvoriti nove mogućnosti u brojnim važnim sektorima poput zdravstva, takođe mogu da se okrenu protiv nas kada zadiru u naše privatne živote i ograničavaju našu sposobnost da učestvujemo u društvu.

Taj rizik se već ostvario u nekoliko evropskih država.

U Rusiji vlada je pribegla kamerama koje prepoznaju lica, kako bi nametnula poštovanje karantinskih pravila, bez adekvatnih garancija da takva „nametljiva“ tehnologija neće biti upotrebljena za druge svrhe.

U Azerbejdžanu od građana se zahteva da izveštavaju o svojim kretanjima putem SMS-a jednom elektronskom sistemu, čime se potencijalno omogućava policiji da ih nadzire. U Crnoj Gori vlada je objavila na svom internet sajtu listu sa imenima i adresama pojedinaca kojima je naređena samoizolacija od 14 dana nakon povratka iz inostranstva, kako bi ih odvratila od kršenja tog pravila.

U Poljskoj obaveznom aplikacijom za „pametne telefone“, koju je pokrenula vlada, zahteva se od ljudi u karantinu da prave „selfije“ sa tajmingom i GPS koordinatama nekoliko puta dnevno, kako bi dokazali da poštuju naredbu o karantinu. Ako se ovaj zadatak ne ispuni, moguća je policijska intervencija i velika novčana kazna.

Turska je takođe najavila pokretanje slične obavezne aplikacije za „pametne telefone“, kako bi se pratilo gde se nalaze ljudi koji su pozitivno testirani na kovid 19.

U Španiji je postojala ideja da se lični podaci ljudi koji koriste aplikaciju vlade autonomne zajednice Madrida dele sa privatnim kompanijama koje su pomogle razvoju ove aplikacije, poput Gugla, Telefonike i Feroviala, ali je aplikacija potom korigovana kako bi se bolje zaštitila privatnost.

U Ujedinjenom Kraljevstvu Gardijan je otkrio da tehnološke kompanije obrađuju poverljive lične podatke pacijenata, bez transparentnosti ili odgovornosti.

Ovi primeri jednog opštijeg trenda nadziranja koji se odigrava u Evropi izazivaju najveću zabrinutost.

Taj trend podstiče bojazni o poštovanju  ljudskih prava koja se odnose na zaštitu podataka, naročito na zakonska pravila Evropskog suda za ljudska prava. Sud je potvrdio da se ljudska prava mogu ograničiti i da upotreba ličnih podataka može da bude neophodna u određenim vanrednim situacijama.

Ipak, takođe je naglasio da države mogu da sakupljaju, koriste i čuvaju osetljive lične podatke samo u izuzetnim i precizno određenim uslovima, kao i da se moraju obezbediti prikladne zakonske garancije i nezavisna kontrola. Istovremeno, države moraju da obezbede da usvojene mere budu u skladu sa zakonom, nužne za ostvarenje cilja, ali u najmanjoj mogućoj meri „nametljive“, te da budu ukinute kada više ne bude razloga za njihovo postojanje.

Zadržavanje telefonskih podataka je takođe striktno regulisano Konvencijom Saveta Evrope o zaštiti pojedinaca u slučajevima obrade ličnih podataka, kao i zakonom EU, sa jasnim granicama koje je Sud pravde postavio za mere država članica EU koje zadiru u poštovanje privatnosti.

Mada digitalne tehnologije mogu da pomognu u odgovoru na pandemiju, ne treba da nasednemo na priče da one mogu sve da reše. One treba da budu korišćene samo ukoliko to podrazumeva i poštovanje demokratskih pravila.

Ako vlade ne poštuju ova zakonska ograničenja, rizikuju da ugroze sistem zaštite ljudskih prava, a da nužno ne unaprede zaštitu našeg zdravlja.

Vlade će, takođe, rizikovati da izgube poverenje i podršku javnosti, koje su neizostavne u državnim naporima da se zaštite ljudski životi i zdravlje. Stoga, ohrabrujuće je videti da je Komitet ministara Saveta Evrope, u kojem su predstavnici svih 47 država članica, usvojio deklaraciju 22. aprila u kojoj podsećaju da se „mere u cilju borbe protiv bolesti i njenih širih posledica moraju preduzimati u skladu sa principima ove organizacije i obaveza koje su preduzele države članice“.

Ovo je važno obavezivanje, koje države članice moraju konkretno da primene u praksi. Bez sumnje, demokratija ne mora da bude žrtvovanje naše privatnosti da bi se zaštitilo naše zdravlje. Naprotiv, zaštita zdravlja i podataka predstavlja sastavni deo dostojanstvenog i bezbednog života.

Vlade mogu i moraju da pronađu odgovarajuću ravnotežu između dvaju navedenih imperativa i da se postaraju da tehnologija radi u korist, a ne protiv ljudskih prava, demokratije i vladavine prava.

Da bi omogućile da se to desi, postoji niz koraka koje moraju da preduzmu.

Prvo, vlade moraju da se postaraju da su digitalna sredstva osmišljena i upotrebljena u skladu sa pravilima privatnosti i nediskriminacije. Takvi uređaji moraju da budu anonimni, kodirani, decentralizovani, i da funkcionišu kao „otvoren izvor“, te da budu dostupni najvećem mogućem broju ljudi, kako bi se premostio digitalni jaz koji i dalje postoji u Evropi.

Njihovo korišćenje mora da bude dobrovoljno, na osnovu dostavljenog pristanka, ograničeno na svrhe zaštite zdravlja, mora da sadrži jasno vremensko ograničenje i da bude potpuno transparentno. Korisnicima treba omogućiti da se u bilo kojem trenutku odjave, da obrišu svoje podatke i da mogu da se suprotstave zadiranju u svoje privatne sfere, putem nezavisnih i delotvornih „pravnih lekova“.

Drugo, zakoni koji omogućavaju državama da sakupljaju, koriste i skladište lične podatke moraju da budu striktno u skladu sa pravom na privatnost, zaštićenim zakonom nacionalnih institucija i zakonom Evropskog suda za ljudska prava i Evropskog suda pravde. Treće, mere vlade moraju da budu podložne nezavisnom promatranju.

U vremenima kada strahovanja za naše zdravlje mogu da povećaju pristanak ljudi na mere koje zadiru u privatnost, što je i razumljivo, snažan nadzor, koji će sprovoditi kompetentna i nezavisna tela, koja mogu da deluju van „vanrednog okvira“, postaje još značajniji. Ovo zahteva pravosudnu analizu i odgovornost, kao i monitoring, koji će sprovoditi parlament i nacionalne institucije za ljudska prava.

U najmanju ruku, nezavisna tela za zaštitu podataka moraju da testiraju i odobre tehnološke uređaje koje koriste državne vlasti i njihovi partneri. Zdravstvene krize su istinske pretnje koje zahtevaju delotvoran odgovor. Ali, mere nadzora kojima se „zaobilaze“ ljudska prava i vladavina prava nisu demokratsko rešenje.