Izvještaj o pristupu Roma zapošljavanju:

Hrvatska

rujan, 2004.

Lovorka Kušan i Ina Zoon

Sadržaj:

    I. Pregled
    II. Uvod
    III. Zaposlenost Roma
    IV. Razvoj i provedba politike zapošljavanja
    V. Zakonodavni okvir
    VI. Rasna diskriminacija u zapošljavanju
    VII. Pristup obrazovanju za zapošljavanje
    VIII. Romkinje
    IX. Mladi Romi
    X. Međusektorski odnosi: obrazovanje, stanovanje, zdravstvo, socijalna skrb
    XI. Postojeći projekti zapošljavanja
    XII. Zaključci i preporuke
    XIII. Bibliografija
    XIV. Prilozi

I. Pregled

Nakon rata i procesa privatizacije tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, Hrvatska se sada suočava s problemom visoke nezaposlenosti koja je naročito izražena kod romske populacije. U Međimurju je od 5000 Roma samo 25 zaposleno. Za Romkinje i mlade Rome stanje je još teže. Pitanje Roma nije uključeno u postojeće nacionalne programe za zapošljavanje, suzbijanje siromaštva ili jednakost spolova. Nacionalni program za Rome predviđa posebne mjere u deset područja: sudjelovanje u društvenom i političkom životu, očuvanje kulture, statusna pitanja, borba protiv diskriminacije i pravna pomoć, obrazovanje, zdravstvo, zapošljavanje, socijalna skrb, zaštita mladih, majčinstva i obitelji te stanovanje. Za provedbu programa bilo je potrebno oko 20 milijuna kuna (2,7 milijuna eura), ali samo 10% tog iznosa osigurano je u državnom proračunu za 2004. godinu. U programu su utvrđene četiri glavne prepreke integraciji Roma u tržište rada: niska razina obrazovanja; odbijanje programa obrazovanja za zapošljavanje od strane Roma; predrasude poslodavaca prema Romima i nepovjerenje Roma u sustav te njihovo duboko uvjerenje da što god poduzeli neće uspjeti pronaći posao te da je populacija Roma osuđena na siromaštvo i marginalizaciju. Program predviđa razne mjere za borbu protiv tih prepreka: povećanje broja Roma zaposlenih u javnim radovima i prikupljanju sekundarnih sirovina, programe edukacije i izobrazbe za Rome, poticaje samozapošljavanja, financijsku pomoć poslodavcima koji zaposle Rome i zapošljavanje romskih savjetnika. Glavni izazovi koji stoje pred provedbom programa su nedostatak financijskih sredstava, nedostatak institucionalnog ustroja u nadležnim ministarstvima, nedovoljna stručnost Roma koji sudjeluju u provedbi i odgovarajućeg mehanizma koji bi omogućio Romima da steknu nužna znanja, te nedostatak volje/nemogućnost nekih lokalnih vlasti da financiraju programe za Rome. Iako teoretski postoje pravni lijekovi za borbu protiv diskriminacije u zapošljavanju, postoji više razloga zbog kojih Romi ne pokreću sudske postupke čak i onda kad su jako ugroženi: nepovjerenje u pravosudni sustav, nedostatno poznavanje zakonskih propisa, nedostatak pravne pomoći, strah od viktimizacije, dugotrajnost postupka i nerazumijevanje diskriminacije od strane stručnih djelatnika. Među glavnim preprekama s kojima se Romi susreću kad pokušavaju upisati neki od programa strukovnog obrazovanja jest uvjet da moraju imati završenu osnovnu školu. Istraživanja pokazuju da se u Hrvatskoj žene općenito teže zapošljavaju, a Romkinje koje traže posao suočavaju se s nizom dodatnih čimbenika vezanih za njihovu etničku pripadnost i marginaliziranost sredine iz koje dolaze.

II. Uvod

Ovaj izvještaj napravila je konzultantica u okviru zajedničkog projekta: „Romi i Pakt o stabilnosti“ koji provodi Vijeće Europe i Kontaktni centar za pitanja Roma i Sintija OESS-a/ODIHR-a, a financira Europska komisija. Program je zamišljen kao nastavak prethodnog zajedničkog projekta Vijeća Europe, OSCE-a, ODIHR-a i Europske komisije "Romi i Pakt o stabilnosti". Projekt obuhvaća različite države uključene u Pakt o stabilnosti, a među njima i Hrvatsku, za koju je Vijeće Europe zatražilo od konzultantice da pripremi izvještaj o preprekama s kojima se susreće romska manjina u području zapošljavanja.

Cilj projekta je da pomogne u provedbi nacionalnih programa za Rome, posebice na lokalnoj razini (u pilot-područjima), u suradnji s državnim tijelima i predstavnicima Roma te da osnaži Rome kako bi djelovali s ciljem obrane njihovih ljudskih prava putem izobrazbe i učinkovitog sudjelovanja u postupcima savjetovanja s nadležnim tijelima na državnoj i lokalnoj razini. Svrha ovog izvještaja jest da posluži kao temelj za analizu i raspravu o pristupu Roma zapošljavanju. Izvještaj je sastavljen prema metodologiji i uputama dviju međunarodnih konzultantica, gospođe Ine Zoon i gospođe Judith Kiers.

Konzultantica je posjetila i razgovarala s Romima iz različitih naselja u Zagrebu (Kozari Bok i Plinarsko naselje), Sisačko-moslavačkoj županiji (Capraške Poljane) i Međimurskoj županiji (Lončarevo, Trnovec, Pribislavec), održala je sastanke s romskim i neromskim nevladinim organizacijama iz više regija (Zlatna kobra – romska udruga iz Zagreba, Bolja budućnost – udruga romskih žena iz Zagreba, Udruga Roma Bajaša iz Siska, Udruga Roma iz Međimurja, Romska građanska udruga iz Popovače, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava itd.) te je razgovarala s raznim predstavnicima državnih i lokalnih vlasti (Ured za nacionalne manjine, Hrvatski zavod za zapošljavanje i njegovi područni uredi, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Inspekcija rada, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ured Pučkog pravobranitelja, predstavnici Grada Zagreba i Međimurske županije). Glavni problem s kojim se konzultantica susrela je nedostatak istraživanja o Romima te podataka o glavnim pitanjima (obrazovna struktura Roma, broj registriranih nezaposlenih Roma itd.). Taj ozbiljan nedostatak ispitivanja, podataka i statistika o Romima sprječava donošenje konačnih zaključaka kao i ozbiljnih odluka.

III. Zaposlenost Roma

Prema popisu stanovništva iz 2001. g.1, od ukupnog broja stanovnika Republike Hrvatske 9463 osobe izjasnile su se kao Romi, što iznosi 0,21% ukupnog stanovništva od 4.437.460 stanovnika2. Kao što je već objavljeno u izvještaju Savjetodavnog odbora za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, postoje velike razlike između podataka iz popisa stanovništva i stvarnog broja osoba koje pripadaju romskoj manjini u Hrvatskoj3. Prema Nacionalnom programu za Rome4 i nevladinim organizacijama za prava manjina5, u Hrvatskoj živi 30 do 40 tisuća Roma. Prema Ministarstvu rada i socijalne skrbi 21.381 Rom prima socijalnu pomoć, u školskoj godini 2002/2003. 1900 romske djece

bilo je uključeno u obrazovani sustav od čega 1500 u osnovne škole6. Direktorica Centra za socijalni rad u Čakovcu Janja Balent potvrdila je da u Međimurskoj županiji živi 5000 Roma7.

Većina hrvatskih Roma živi u Zagrebu (Trnje, Pešćenica, Žitnjak, Dubrava, Sesvete), Sisačko-moslavačkoj županiji (Novska, Sisak), Varaždinskoj županiji (Petrijanec), Primorsko-goranskoj županiji (Rijeka), Brodsko-posavskoj županiji (Slavonski Brod), Osječko-baranjskoj županiji (Beli Manastir, Belišće, Darda, Osijek) i Istarskoj županiji (Pula, Vodnjan). Županija s najvećom populacijom Roma je Međimurska županija u kojoj je 14 Romskih naselja8. Većina Roma u Hrvatskoj (više od 50%) su autohtoni, neki su se doselili (17%) iz drugih područja Hrvatske, a ostali su useljenici, uglavnom iz Bosne i Hercegovine te sa Kosova9.

Među hrvatskim Romima postoje dvije jezične skupine: Romi i Bajaši. Među Romima u Hrvatskoj 45,5% su muslimani, 31,1% katolici, 16,9% pravoslavci, 6,8% nisu pripadnici ni jedne vjerske skupine ili su pak neke druge vjere10.

Hrvatska je ekonomski bila jedna od najrazvijenijih republika u bivšoj Jugoslaviji, ali posljedice rata i privatizacije bivših državnih poduzeća, koja je u najvećem broju slučajeva provedena protuzakonito, su stečajevi privatiziranih poduzeća, gospodarska kriza i visoka nezaposlenost. Tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća raspravljalo se i izvještavalo o Srbima koji su gubili radna mjesta zbog rata i etničke netolerancije, ali takve se rasprave nisu vodile o Romima, iako su primjerice u Međimurju do 1991. gotovo svi Romi muškarci bili zaposleni11.

Glavna obilježja tržišta rada u Hrvatskoj su drastično smanjenje proizvodnje u državnom sektoru, velik broj stečajeva, najviša razina nezaposlenosti od kad se ona bilježi (od 1952.), mali broj novo otvorenih radnih mjesta te istodobno širenje rada na crno, prevlast rada na određeno vrijeme (više od 75%) te kvalifikacijska struktura koja ne odgovara modernom otvorenom gospodarstvu. Istovremeno, radnici za velike projekte koji bi mogli stvoriti stotine radnih mjesta, kao što je izgradnja autoceste Zagreb-Split, uvoze se iz Turske i drugih zemalja. Također, postoji manjak radnika u nekim industrijama (brodogradilišna industrija, prosvjeta) kao i sezonskih radnika u nekim regijama (Primorsko goranska i Istarska županija)12. Procjenjuje se da 275.000 ljudi radi na crno13.

U studenom 2003. g. 316.952 osoba bilo je nezaposleno, među kojima 58,6% žena, odnosno registrirana nezaposlenost bila je 18,6%. Samo 20% (65.569 ljudi) nezaposlenih prima naknadu za nezaposlenost (720 do 1000 kn)14. Prosječni dohodak iznosi 3700 kuna što pokriva 73% životnih troškova četveročlane obitelji, a od toga najveći dio odlazi na prehranu (35%) i troškove stanovanja (29%). 60.000 radnika u Hrvatskoj prima plaću s velikim zakašnjenjem ili je uopće ne prima. Veliki broj radnika je prijavljen na minimalnoj plaći, a preostali dio plaće primaju izravno na ruke, kako bi poslodavac izbjegao plaćanje doprinosa15.

Ne postoje službeni podaci o nezaposlenim Romima, ali drugi podaci ukazuju na to da je postotak nezaposlenosti u romskoj populaciji vrlo visok. Romi čine 13,56% svih korisnika socijalne pomoći u Hrvatskoj16 što znači da više od 50% Roma prima socijalnu pomoć. U Međimurskoj županiji Romi čine 20% od ukupno 7316 prijavljenih nezaposlenih osoba, i nitko od njih nema kvalifikacije ni radno iskustvo što znači da su teško zapošljivi17. Direktorica Centra za socijalni rad u Čakovcu potvrđuje da u Međimurskoj županiji od 5000 Roma 4217 osobe ili 907 obitelji žive od socijalne pomoći, a samo 25 osoba je zaposleno18. Od 1004 Roma koji žive u Belom Manastiru samo 21 osoba je zaposlena, 21 osoba je u mirovini, a 185 domaćinstava živi od socijalne pomoći19. U Zagrebu, u romskim naseljima Struge i Kozari Put samo 1,64% stanovnika ima stalno radno mjesto. 4,10% rade povremeno i nisu prijavljeni, 2,46% su prijavljeni kao samozaposleni, 16,39% rade sami za sebe primjerice prikupljajući sekundarne sirovine, 20,49% su nezaposleni ali nisu prijavljeni na Zavodu za zapošljavanje, 2,46% se školuju, 4,92% imaju između 7 i 15 godina ali se ne školuju, 1,64% su nesposobni za rad20. U romskom naselju na Pešćenici u Zagrebu 173 romske obitelji žive od socijalne pomoći21.

Istraživanje koje je proveo Hrvatski zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži22 pokazuje sljedeće radne statuse Roma: 1% je u mirovini, 18,1% su nezaposleni koji ne traže posao, 2,4% su nezaposleni koji sami traže posao, 10,4% rade „na crno“ s vremena na vrijeme, 2,5% rade neprekidno „na crno“, 57,3% su nezaposleni i prijavljeni na Zavodu, 1,8% povremeno rade preko Zavoda, 6,5% su stalno zaposleni. Prema tom istraživanju 89% romskih domaćinstava nema ni jednog člana sa stalnim primanjima.

Zbog industrijalizacije većina tradicionalnih romskih zanimanja, kao što je izrada kola, popravljanje kišobrana, izrada posuda i različitih drvenih predmeta (kace, vile, lopate, kuhinjsko posuđe), više nije potrebna. Neka zanimanja još postoje, primjerice, glazba, izrada konopaca i košara, trgovina i neki Romi od njih žive23. Čini se da među Romima postoji interes za zemljoradnjom i uzgajanjem stoke, posebice konja, budući da je trgovina konjima tradicionalna djelatnost Roma u Hrvatskoj.

Jedan broj Roma samozaposleni su kao obrtnici (užari, izrađivači košara i trgovci).

Mnogi nezaposleni Romi ostvare određeni prihod skupljanjem i prodajom sirovina. Skupljanje otpadnog metala fleksibilna je aktivnost u koju je svakodnevno uključena cijela obitelj. Svi članovi obitelji sudjeluju u tom teškom fizičkom poslu, uključujući i žene i djecu. Taj rad je dosta opasan zbog velike opasnosti od posjekotina i infekcija. Romi skladište i razvrstavaju skupljeni metal u svojim dvorištima. Taj materijal otkupljuju privatne neromske tvrtke ili poduzeća u vlasništvu općina. Romi radije skupljaju metal a ne druge materijale, kao što je papir, zato što na tržištu postoji potražnja za metalom, cijene su više i nisu potrebni posebni uvjeti za skladištenje. Unatoč tomu, nitko se time ne bi bavio da ga na to ne tjera siromaštvo, i taj se posao smatra, i od strane Roma i od strane većinskog stanovništva, kao prljav i degradirajući te nekoristan za zajednicu u cjelini.

Stopa nezaposlenosti romskih žena je gotovo 100%. One prekidaju školovanje mnogo ranije nego muškarci tako da je obrazovna razina Romkinja niža od obrazovne razine romskih muškaraca24 pa jednom kad se udaju one gube svaku priliku da završe školu ili da se zaposle jer moraju voditi brigu o kući i djeci.25. Mlade Romkinje koje su završile školu imaju drukčije viđenje sebe, čini se da se kroz obrazovanje emancipiraju te ne pristaju da im majčinstvo i domaćinstvo bude jedina uloga.

Mladi Romi imaju najteži društveni položaj u hrvatskom društvu s velikim stupnjem društvene isključenosti. Bez obrazovanja i kao žrtve predrasuda, suočavaju se s velikim problemima pri zapošljavanju26.

U nekim županijama, primjerice, u Međimurju, Romi povremeno rade sezonske poslove u poljoprivredi i građevinarstvu27. U toj županiji postoji manjak sezonskih radnika (u vinogradima i voćnjacima a i u građevinarstvu i metalurgiji) pa se radna snaga uvozi iz Mađarske28. U ruralnim područjima postoji više prilika za dobivanje sezonskoga posla u poljoprivredi.

Siva ekonomija čini 10% BDP-a29 u Hrvatskoj. Gotovo 10% Roma u Međimurju zaposleno je bez ugovora o radu kako bi poslodavci izbjegli plaćanje doprinosa i drugih obveza30.

U Hrvatskoj se svi, od vlasti do organizacija za ljudska prava, slažu da je obrazovanje glavni problem u rješavanju poteškoća s kojima se susreće romsko stanovništvo. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava samo 10% romske djece završava osnovnu školu31. Na Prvom kongresu Roma u Hrvatskoj održanom u veljači 2003. g. nedostatak obrazovanja, visoka nezaposlenost i prepreke u dobivanju državljanstva navedeni su kao glavni problemi romske populacije. Istraživanja potvrđuju te navode: među Romima 15,6% je nepismenih, 11,8% se nije školovalo ali su pismeni, 24,3% završili su jedan do četiri razreda osnovne škole, 40% imaju od pet do osam završenih razreda osnovne škole, a 8,4% nastavili su školovanje nakon završene osnovne škole32. 86,06% (96,81% žena a 74,55% muškaraca) nisu završili osnovnu školu i 38,52% su nepismeni33. Obrazovna razina Roma daleko je niža od nacionalnog prosjeka, udio nepismenih mnogo je veći, posebno kod Romkinja, a područni ured Zavoda za zapošljavanje u Čakovcu smatra da više od 80% registriranih nezaposlenih Roma nema nikakve kvalifikacije, i to se odnosi na 97% žena. 83% Roma nema nikakvog radnog iskustva34. Samo 2% Roma u Međimurju ima neku kvalifikaciju a samo njih 0,3% ima završenu srednju školu35.

Prema Nacionalnom programu za Rome, podaci o obrazovnoj strukturi nezaposlenih Roma registriranih u Međimurskoj županiji pokazuju da vrlo mali broj njih ima završenu srednju školu (od

1300 Roma koji su bili registrirani kao nezaposleni krajem studenoga 2002. g., samo 41 imao je završenu srednju školu), a velik broj mlađih Roma nisu završili osnovnu školu ili su nepismeni.

Međutim, čak i kad Romi imaju potrebne kvalifikacije te kad postoji manjak radne snage, oni se ne uspijevaju zaposliti. Primjerice, Romi koji su kao zidari, vozači, vodoinstalateri, ličioci, krovopokrivači radili za veće građevinske tvrtke u Međimurju koje su poslije procesa privatizacije otišle u stečaj, još su nezaposleni bez obzira na to što postoji registrirani manjak radne snage u tim strukama36.

Unatoč tomu što vlasti izjavljuju da je nepoznavanje hrvatskoga jezika, zajedno s niskim stupnjem obrazovanja, glavna prepreka integraciji Roma u obrazovanju i zapošljavanju37, te iako 78,9% Roma kod kuće upotrebljava romski jezik, a samo 6% hrvatski (i 11% albanski i 4% rumunjski)38, većina Roma poznaje hrvatski jezik dovoljno dobro da bi mogli raditi u industriji i poljoprivredi.

Istraživanje koje je proveo Hrvatski zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži 2002. g. pokazuje da su od svih Roma u Hrvatskoj 90% hrvatski državljani koji imaju sve dokumente i prijavljeno boravište, 6 do 7% su strani državljani (s osobnom iskaznicom za strance) a 3% njih nema državljanstvo i nemaju nikakve dokumente39. Tijekom 90-ih godina Romi su bili suočeni s velikim poteškoćama prilikom nastojanja da dobiju državljanstvo40.

Broj Roma koji nemaju nikakve dokumente još nije poznat ali romske nevladine organizacije kao i mediji često spominju taj problem. Na primjer, dnevnik Jutarnji list izvijestio je da u zagrebačkom romskom naselju na Pešćenici živi nekoliko desetaka Roma bez ikakvih dokumenata, a većina njih živi u Zagrebu već više od deset godina. Gospođa Mačetić-Kapetanović, direktorica Centra za socijalni rad u Pešćenici potvrdila je taj podatak41.

IV. Razvoj i provedba politike zapošljavanja

1. Nacionalna politika zapošljavanja i drugi relevantni programi u području zapošljavanja

U svom najnovijem izvješću42, Europska komisija bilježi da se, za sada, hrvatska politika zapošljavanja „sastoji uglavnom od određenog broja aktivnih mjera na tržištu rada... koje provode zavodi za zapošljavanje.“

Doista, početkom 2002. g. Vlada je donijela Program poticanja zapošljavanja43 sa 6 potprograma: za mlađe od 27 godina sa sveučilišnom diplomom, za određene kvalificirane radnike bez radnog iskustva, za nezaposlene bez obzira na starost, radno iskustvo ili kvalifikaciju (Učenjem do posla za sve), za starije osobe s radnim iskustvom, za invalide i branitelje i članove njihovih obitelji. Potprogram Učenjem do posla za sve mogao je biti značajan za nezaposlene Rome, ali još nije

pokazao očekivane rezultate. Jedna od glavnih slabosti ovoga paketa mjera jest nepostojanje posebnih mjera koje bi bile namijenjene dugotrajno nezaposlenima, a tja nedostatak primijetila je i Europska komisija44.

Hrvatska trenutačno radi na izradi nacrta Nacionalnog plana djelovanja za zapošljavanje koji se temelji na revidiranim Europskim smjernicama za zapošljavanje. Očekuje se da bi taj plan trebao značiti više strateški pristup. Očekuje se i napredak u pogledu kapaciteta sustava za prikupljanje podataka, analizu, praćenje i ocjenjivanje.

Nadležne vlasti dale su čvrsta obećanja da će pitanja Roma biti uvrštena u nacrt Nacionalnog plana djelovanja za zapošljavanje (NPDZ) prije nego što se isti podnese vladi45.

Program borbe protiv siromaštva i društvene isključenosti46 prepoznaje kao pripadnike „ranjivih skupina“ dugotrajno nezaposlene osobe, žene, starije radnike i mlade osobe s niskom razinom obrazovanja. Romi nisu izrijekom prepoznati kao „ranjiva skupina“ u tom programu.

Iako Program za borbu protiv siromaštva i društvene isključenosti prepoznaje osobe s niskom obrazovanom razinom kao ranjivu skupinu i određuje kao jedan od zadataka izradu nacionalnog programa djelovanja u zapošljavanju – obrazovanje odraslih (second chance education) i strukovna izobrazba za nezaposlene nisu tema kojom se bave postojeći programi za zapošljavanje. Druge mjere predložene u programu su: decentralizacija donošenja programa zapošljavanja, jačanje fleksibilnosti na tržištu rada te podrobnije reguliranje rada na djelomično radno vrijeme, omogućavanje rada s fleksibilnim radnim vremenom, omogućavanje rada s fleksibilnim radnim mjestom, poticanje samozapošljavanja, stvaranje uvjeta za povećanje životnoga standarda i zaposlenosti u ruralnim područjima, dodatne aktivnosti u poljoprivredi, izmjena sustava socijalne skrbi kako bi on omogućavao zapošljavanje (workfare sustava), smanjivanje školskih neuspjeha i odustajanja od srednje škole, stvaranje više programa za obrazovanje odraslih, osmišljavanje i ostvarivanje fleksibilne moderne strukovne izobrazbe koja zadovoljava potrebe tržišta i društva, više stipendija i novčane pomoći za djecu iz siromašnih obitelji, osmišljavanje novih oblika novčane pomoći za obitelji s više djece (pomoć za obrazovanje, stipendije itd.), pojačavanje suradnje sa zavodima za zapošljavanje i osmišljavanje programa za zapošljavanje teško zapošljivih osoba (strukovna izobrazba, obrazovanje itd.), bolja suradnja s nevladinim organizacijama, izmjena pravila prema kojem osoba gubi socijalnu pomoć samo zato što zaradi malo više od iznosa te pomoći, decentralizacija sustava socijalne pomoći.

Kako bi se stvorili čvrsti temelji za donošenje odluka i programa u području borbe protiv siromaštva i isključenosti Roma i drugih ranjivih skupina, Hrvatska još treba uvesti međunarodno usporedive kvalitativne i kvantitativne analize i napraviti neke specifične analize47, koje u ovom trenutku ne postoje.

Nacionalni plan djelovanja za mlade, usvojen 2003. god., objašnjava situaciju mladih Roma: pripadaju nacionalnoj manjini s najtežim društvenim položajem, s visokom razinom društvene isključenosti i sa samo 10% romske djece koja završavaju osnovnu školu.

Mnoge mjere u području zapošljavanja koje su predložene u programu, ako i kad budu ostvarene, mogle bi pomoći mladim Romima: posebna potpora za projekt omladinskih organizacija koje pripremaju mlade za tržište rada kroz obrazovanje, izobrazbu itd., razvoj programa za samozapošljavanje, potpora razvoju lokalnih partnerstva, ciljano informiranje o zapošljavanju i poduzetništvu, potpora programima čiji je cilj razvijanje kulture poduzetništva, razvoj programa za društveno angažiranje nezaposlene omladine (volontiranje u nevladinim organizacijama i državnim službama itd.), obrazovanje o društvenoj odgovornosti i solidarnosti u svezi sa socijalnom isključenošću, diskriminacijom i stereotipima, kao i odgovarajuća potpora mladim ljudima koji nisu nastavili školovanje poslije osnovne škole ili koji odustanu od srednje škole.

Nacionalni program za ravnopravnost spolova od 2001. do 2005. g. postavio je pred Povjerenstvo za ravnopravnost spolova48 zadatak da do kraja 2001. uspostavi posebnu radnu skupinu koja je trebala prikupiti podatke o stanju žena koje pripadaju nacionalnim manjinama i do rujna 2002. izraditi izvještaj i plan djelovanja za poboljšavanje njihovog stanja. Jednom na godinu trebalo bi organizirati javne rasprave o položaju i ulozi žena koje pripadaju nacionalnim manjinama. Povjerenstvo za ravnopravnost spolova koja više ne postoji te mjere nije provelo, a Ured za ravnopravnost spolova, koji je preuzeo nadležnost povjerenstva, osnovan je tek u travnju 2004.

Sektorska politika: Ne postoji nikakva sektorska politika za zapošljavanje Roma niti bilo kakve pripremne aktivnosti za njezinu izradu, ali postoji razumijevanje da je takva politika potrebna i jasne namjere da se uvede u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva49.

2. Nacionalni program za Rome

U siječnju 2000. g. novoizabrana hrvatska Vlada izrazila je namjeru da donese paket mjera s ciljem poboljšavanja situacije Roma. Nacionalni program za Rome prihvaćen je 16. listopada 2003., nakon više od dvije godine konzultacija s romskim nevladinim organizacijama. Čitav je proces olakšao zajednički projekt Vijeća Europe i OESS-a/ODIHR-a.

Sveobuhvatni ciljevi Nacionalnog programa za Rome (u daljnjem tekstu: „Programa“) su sustavno poboljšanje životnih uvjeta i osiguranje sudjelovanja Roma u procesu donošenja odluka, uz istodobnu zaštitu njihovog identiteta, kulture i tradicije. Nadalje, cilj Programa je da članovima romske zajednice osigura ostvarivanje prava koja im jamči hrvatski pravni sustav i da otkloni sve oblike diskriminacije.

Program predlaže posebne mjere u deset područja: sudjelovanje u društvenom i političkom životu, očuvanje kulture, statusna pitanja, borba protiv diskriminacije i pravna pomoć, obrazovanje, zdravstvo, zapošljavanje, socijalna skrb, zaštita mladeži, majčinstva i obitelji, te stanovanje. Posebno povjerenstvo pratit će provedbu tih mjera50.

Protudiskriminacijski pristup prilično je slab: iako je navedeno da je jedan od glavnih ciljeva programa da suzbije diskriminaciju kojoj su Romi izloženi, program dovodi u pitanje i samo postojanje diskriminacije (na primjer „ukidanje eventualne diskriminacije policije prema Romima“). Nakon primijećenih probleme u području zapošljavanja odmah slijede primjedbe koje za njih krive Rome (na primjer, „poslodavci imaju predrasude prema Romima a Romi imaju pogrešno shvaćanje da pripadaju diskriminiranoj manjini i da, što god poduzeli, neće uspjeti naći posao“, „Romi imaju nisku razinu obrazovanja i odbijaju sudjelovati u programima kojima bi postigli dodatne kvalifikacije i u dodatnoj izobrazbi“ itd.).

Program je, do neke mjere, osjetljiv prema pitanjima ravnopravnosti spolova: naglašava potrebu većeg sudjelovanja žena u procesu donošenja odluka, potrebu obrazovanja romskih žena o zdravstvenim temama i predlaže mjere za podizanje svijesti o ravnopravnost spolova. Međutim, ravnopravnost spolova nije uključena u sva područja programa i neki problemi nisu razmotreni na odgovarajući način: nedostatak obrazovanja i kvalifikacija Romkinja, nedostatak odgovarajuće zdravstvene zaštite Romkinja i nedostatak specifičnih mjera za zapošljavanje žena (kao što su dječji vrtići, obrazovanje odraslih itd.).

Za provedbu programa prihvaćenog 2003. potrebno je oko 20 milijuna kuna (2,7 milijuna eura). Na žalost, izgleda da su se prioriteti poslije izbora promijenili te se programu više ne pridaje tako velika važnost: u državnom proračunu za 2004.51 predviđeno je samo 10% od ukupnog iznosa. Mnoga ministarstva i državna tijela imaju pravnu obavezu da provedu pojedine mjere, ali neće imati financijska sredstva da to i učine. Primjerice, Hrvatski zavod za zapošljavanje nije ništa dobio, iako je zatražio 4 milijuna kuna (530.000 €). Prema Uredu za nacionalne manjine, potpredsjednica vlade zadužena za provedbu programa obećala je da će naći načina da se osiguraju preostala sredstva52.

Prethodna vlada razmatrala je mogućnost da podnese program Saboru, ali je od toga odustala kako bi ubrzala proces. Činjenica da je program prihvaćen kao odluka vlade a ne kao zakon čini ga više ovisnim o izbornim promjenama: ostalo je da se vidi da li će se nova vlada smatrati obveznom da ga održi ili da podrži njegovu provedbu, hoće li odlučiti da ga izmijeni ili će ga jednostavno zanemariti.

Mnoge predložene mjere sročene su vrlo općenito. Njihova provedba zahtijevat će velike napore u smislu tumačenja i pojašnjavanja. Mehanizam sudjelovanja Roma i njihovih nevladinih organizacija u procesu provedbe također treba jasno definirati.

Imajući u vidu nedostatak financijskih sredstava, potrebu da se detaljnije razradi najveći broj mjera i potrebu da se stvore učinkovite provedbene strukture, plan da se s provedbom većine mjera započne u 2004. godini čini se nerealan.

Poglavlje o zapošljavanju u Nacionalnom programu za Rome53

Program prepoznaje pet temeljnih prepreka za integraciju Roma u tržište rada: (i) niska obrazovna razina, (ii) odbijanje Roma da sudjeluju u programima strukovne izobrazbe, (iii) predrasude poslodavaca prema Romima, (iv) nedostatak povjerenja Roma u sustav i njihovo duboko vjerovanje da, što god učinili, neće moći dobiti posao, te (v) siromaštvo i marginalnost romske populacije. Temelj za prepoznavanje ovih prepreka nije jasan zato što su u Hrvatskoj podaci o pristupu Roma zapošljavanju izrazito malobrojni i ne postoje pouzdana istraživanja u tom području.

Program priznaje da postoje predrasude poslodavaca protiv Roma, ali ne bilježi nikakvu osobitu diskriminacijsku praksu. Nadalje, diskriminacija je isključena: „Romi imaju pogrešnu predodžbu da pripadaju diskriminiranoj manjini", a specifične mjere protiv diskriminacije smatraju se nepotrebnima. Ohrabrujuće je, ipak, da nova vlada pokazuje drukčiji i otvoreniji pristup. Državna tajnica za rad već je iskazala interes tog ministarstva da se pozabavi problemom diskriminacije Roma, počevši od organizacije seminara i konferencija na tu temu54.

Navedeni cilj je ojačati zapošljivost Roma koji traže posao. U tu svrhu program predlaže različite mjere: povećanje broja Roma zaposlenih u programima javnih radova i sakupljanja sekundarnih sirovina, rad s Romima kako bi ih se pridobilo za obrazovne programe i programe izobrazbe, poticanje samozapošljavanja, davanje poticaja poslodavcima koji zaposle Rome, te zapošljavanje Roma kao savjetnika kako bi se ojačala sposobnost zavoda za zapošljavanje da uzmu u obzir posebne potrebe te skupine.

1. Javni radovi: postoje dvije vrste programa javnih radova. Prvi se odnosi na izgradnju infrastrukture u romskim naseljima (Romi za Rome) a drugi je povezan sa zaštitom okoliša, komunalnim uslugama, šumarstvom i poljoprivredom (Romi za lokalnu zajednicu). Cilj takvih programa je da se omogući privremeno zapošljavanje 500 osoba (100 osoba na godinu od 2004. do 2008. god.). Takve programe trebale bi organizirati lokalne vlasti. Međutim, prema Branku Levačiću, županu Međimurske županije, ta županija ne planira financirati ikakve javne radove za Rome u bliskoj budućnosti55. Iako ne postoji ni jedan zakonski propis o javnim radovima, vlasti ne smatraju da bi nedostatak zakona mogao biti problem56.

2. Obrazovni programi i izobrazba: 200 ljudi bit će uključeno u programe izobrazbe u trajanju od tri mjeseca za stjecanje različitih vještina, počevši tečajeva opismenjavanja do stjecanja kvalifikacija za različite poslove. Ovu mjeru trebali bi provesti zajednički Ministarstvo obrazovanja i Hrvatski zavod za zapošljavanje, ali treba vidjeti hoće li za to iznaći financijska sredstva, budući da ni jedna od tih ustanova nije dobila sredstva iz proračuna za 2004. g.

3. Samozapošljavanje: uključuje pripreme za izradu poslovnih planova, tečajeve poslovnog upravljanja i početni kapital (10.000 kuna - 1250 eura po osobi). Provedbena tijela su Ministarstvo zaa obrt, malo i srednje poduzetništvo i Hrvatski zavod za zapošljavanje. Cilj je da se na godinu pomogne 50 ljudi.

4. Četvrta mjera zove se „Registracija i uključivanje Roma u programe priprema za zapošljavanje“ i opisuje se kao ponovno ocjenjivanje radne sposobnosti nezaposlenih Roma registriranih na Zavodu za zapošljavanje. Pretpostavka je da se „većina Roma registrira u zavodima za zapošljavanje samo s ciljem da ostvare pravo na socijalnu pomoć“ i da je zbog toga „potrebno ocijeniti njihovu preostalu radnu sposobnost“. Nije jasno koji su ciljevi i očekivani rezultati ove mjere.

5. Još jedna mjera predlaže da se zaposli 6 savjetnika koji bi bili zaduženi za posredovanje u zapošljavanju Roma u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i da im se osigura izobrazba o kulturi Roma, o primjeni mogućih mjera za unaprjeđenje zapošljavanja Roma, te o organizaciji ciljanih motivacijskih radionica za potrebe Roma. Nije jasno zašto nije bilo predviđeno zapošljavanje 6 Roma savjetnika umjesto zapošljavanja neroma i ulaganja novca za njihovu izobrazbu o kulturi Roma. Nakon rasprave na toj temi, ministarstvo je pristalo početi sa zapošljavanjem jednog Roma u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u Zagrebu, pod uvjetom da kandidat zadovoljava zakonske uvjete za to radno mjesto57, ali Hrvatski zavod za zapošljavanje odbio je zaposliti romskoga kandidata ustvrdivši da im propisi o organizaciji rada u Zavodu ne dopuštaju da zaposle savjetnika za Rome58.

6. Razvijanje sustava za prikupljanje sekundarnih sirovina za recikliranje koji bi omogućio zapošljavanje većinom Roma. Provedba tog programa trebala je započeti već u 2004., a trebalo ga je financirati sredstvima programa CARDS ili drugih donatora. Međutim, prijedlog za CARDS za 2004. g. već je bio predan, a ljudi koji su radili na izradi tog prijedloga nikad nisu bili obaviješteni da trebaju uključiti poseban zahtjev za financiranje Roma59. Ako se ne pronađu drugi izvori financiranja, nadamo se da će program biti uključen u prijedlog za CARDS za 2005. g.

Onako kako je sada formulirana, ova mjera ne obuhvaća više od organiziranja svakodnevnog rada Roma, dok istodobno predviđa ulaganja u državne i/ili privatne tvrtke. To je jedan od tipičnih primjera programa koji bi mogli omogućiti stvarne promjene – budući da trenutno značajan dio Roma sudjeluje u aktivnostima vezanim za prikupljanje sekundarnih sirovima – ali taj bi se program mogao i upotrijebiti kako bi se Romi upotrijebili kao izgovor da se dobiju sredstva za provedbu drugih inicijativa. Kako bi se to izbjeglo, odgovorna tijela moraju osigurati učinkovito sudjelovanje korisnika u stvaranje programa.

7. Poticaji za poslodavce: Posljednja mjera predviđa sufinanciranje zapošljavanja.

Ostale mjere vezane za zapošljavanje

Pored mjera iz poglavlja o zapošljavanju, u programu postoje i neki drugi prijedlozi koji govore o zapošljavanju: u poglavlju koji se odnosi na kulturu i tradiciju Roma, iznesena je ideja da se Rome obrazuje i obuči za rad u medijima. Nadalje, u poglavlju u kojem se govori o statusnim pitanjima Roma postoji mjera koja predviđa zapošljavanje osoba koje govore romski u nadležnim upravnim tijelima, a u poglavlju o obrazovanju predviđena je mjera zapošljavanja romskih pomoćnika u dječjim vrtićima. Čini se da je zamisao bila da se romski pomoćnici zaposle i u osnovnim školama, ali to nije navedeno kao zasebna mjera.

Politika za Rome na lokalnoj razini: Nezavisno od Nacionalnoga programa za Rome i prije njega, Grad Zagreb donio je krajem 2003. Program socijalne politiku za grad Zagreb za razdoblje 2004.-2007. Program prepoznaje Rome kao ranjivu skupinu i predlaže dodatne zaštitne mjere: poboljšanje uvjeta stanovanja (manji komunalni radovi u naselju Struge - voda, čistoća, smeće itd.), mjere u području obrazovanja, poštivanje kulture, izgradnja kulturnog centra za Rome i neprekidna suradnja s nevladinim organizacijama60. U ožujku 2003. Grad Zagreb osnovao je Povjerenstvo za brigu o građanima romske nacionalnosti. Članovi povjerenstva su predstavnici romskih udruga i lokalnih vlasti te nadležnih ministarstva. Povjerenstvo je postalo aktivnije početkom 2004. i njegov glavni plan je provedba mjera iz Nacionalnog programa za Rome koje potpadaju pod odgovornost lokalnih vlasti, izgradnja kulturnog centra za Rome i zapošljavanje savjetnika za Rome u Gradu Zagrebu. Povjerenstvo nema ovlasti donositi odluke i njegove odluke trebaju odobriti druga tijela lokalne samouprave61.

3. Provedba i praćenje Nacionalnog programa za Rome

Institucionalne strukture: Poglavlje o praćenju i provedbi sadrži samo dvije mjere: (i) uspostavu povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog programa za Rome (u daljnjem tekstu: povjerenstvo), u čijem sastavu su potpredsjednica Vlade kao predsjednica povjerenstva, predstavnici nadležnih ministarstva i ureda, predstavnici Međimurske županije, Grada Zagreba, nevladinih organizacije za ljudska prava, romskih vijeća i udruga; i (ii) obavezu državnih upravnih tijela da planiraju sredstva za provedbu koji nije pokrivena njihovim redovitim aktivnostima u državnom proračunu za 2004. g.

U travnju 2004. povjerenstvo je donijelo svoj poslovnik kojim je uspostavljeno pet radnih skupina (za integraciju Roma u kulturni i društveni život i provedbu međunarodnih dokumenata, za statusna prava i nediskriminaciju, za obrazovanje, znanost i sport, za socijalnu skrb, zdravstvenu zaštitu i zapošljavanje, za stanovanje), a njihova je obveza da izrade popise prioriteta. Ne postoje nikakve detaljnije smjernice za praćenje ni za provedbu, a ocjenjivanje se i ne spominje.

Povjerenstvo treba Vladi podnijeti izvješće o provedbi programa jednom na godinu, na temelju izvještaja nadležnih ministarstava i drugih državnih tijela62. Članovi povjerenstva za praćenje provedbe programa63 imenovani su u ožujku 2004. u skladu s programom. Zbog reorganizacije Vlade nakon prihvaćanja programa, zadaci koje predviđa program i neki članovi povjerenstva bit će ponovno procijenjeni sukladno s novim nadležnostima64.

Kad je riječ o provedbi mjera za zapošljavanje koje predviđa program, zbog složenosti posla i izazova koji stoje pred njihovom provedbom, bilo bi nemoguće za jednu osobu da izradi upute za provedbu svih šest mjera, koordinira njihovo provođenje i prati napredak u tom području. U Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva, postoje planovi za uspostavu radne skupine koja bi trebala odraditi taj posao, a sudjelovanje Roma smatra se ključnim za uspješnu provedbu65.

Glavne prepreke koje stoje pred provedbom programa su nedostatna sredstva, nedostatak institucionalnih struktura unutar nadležnih ministarstva, nedostatak stručnosti romskih sudionika i nedostatni potporni mehanizmi koji bi romskim sudionicima pružili potrebna znanja (npr. fond za zapošljavanje savjetnika, za pokrivanje troškova njihovog sudjelovanja u procesu, učinkoviti program sudjelovanja koji bi se organizirao zajednički s nekom međunarodnom organizacijom, itd.), činjenica da se Vlada restrukturirala pa tijela zadužena za provedbu u programu više i ne postoje (npr. Državni institut za zaštitu obitelji, majčinstva i mladeži, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Ministarstvo okoliša i prostornog uređenja); nevoljkost/nemogućnost nekih lokalnih vlasti66 da financiraju programe za Rome i potreba za pojašnjenjima na ministarskoj razini (npr. neka nadležna ministarstva, kao što je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, nemaju jasan uvid u to kako bi mehanizam provedbe trebao funkcionirati i smatraju da je Ured za nacionalne manjine jedino državno tijelo koje bi trebalo provoditi program67).

Projekti u toku: Unatoč svim financijskim i organizacijskim problemima, nekoliko projekata već se provodi. Neki od njih pokrenuti su prije nekoliko godina, a drugi su tek započeti. Kako bi se napravila točna analiza procesa provedbe, nužno je napraviti jasnu razliku između projekata koji su osmišljeni kao dio nacionalne strategije i projekata nevladinih organizacija koji su organizirani samostalno i nisu dio državnih nastojanja (npr. zbivanja u kojima se sudjelovanje vlade svodi na izlaganja ili sudjelovanje u radionicama, konferencijama i sl.).

Od projekata koji su u toku Ured za nacionalne manjine spomenuo je: radove na izgradnji infrastrukture u naselju Donja Dubrava u Međimurju koje financiraju japanska i nizozemska vlada, televizijski program za Rome u Čakovcu za koji je Ured već dodijelio sredstva (Ured financijski sudjeluje i u realizaciji programa za manjine na Hrvatskoj televiziji), seminar za mlade Rome koji je organizirao Ured. Ministarstvo obrazovanja izdalo je udžbenike na romskom jeziku i zaposlilo 12 Roma pomagača u školama Međimurja. Grad Zagreb pristao je zaposliti jednog Roma savjetnika za kojeg će Caritas iz Essena snositi troškove plaće tijekom prve dvije ili tri godine. Napokon, Ministarstvo unutarnjih poslova pristalo je zaposliti Roma savjetnika kojeg će plaćati Ministarstvo.

U sektoru zapošljavanja još nije pokrenut ni jedan program.

Desetljeće za Rome: U srpnju 2003. g. vlade Mađarske, Bugarske, Hrvatske, Češke, Makedonije, Rumunjske, Srbije i Crne Gore te Slovačke prihvatile su pokretanje „Desetljeća za Rome“, koje su inicirali George Soros i Svjetska banka. „Dekada“ koja se odnosi na razdoblje od 2005. do 2015., ima za cilj da ubrza ostvarivanje napretka u poboljšavanju stanja Roma u Europi i da ponudi okvir unutar kojeg će vlade odrediti vlastite ciljeve za integraciju Roma postavljajući jasne kvantitativne državne ciljeve za poboljšanje ekonomskog položaja i društveno uključivanje Roma. Potom, cilj je uspostava nužne baze podataka koja će omogućiti mjerenje napretka na putu prema ispunjenju tih ciljeva, izrada i provedba nacionalnih planova djelovanja za ostvarivanje tih ciljeva, te redovito praćenje napretka prema dogovorenim ciljevima. Dodatni Fond za obrazovanje Roma, čije je osnivanje pokrenula Svjetska banka, omogućit će proširivanje pilot projekata čiji je cilj poboljšanje obrazovanja Roma68.

U sklopu svog sudjelovanja u ovom projektu, hrvatska Vlada priprema hrvatski Plan djelovanja za Desetljeće za Rome. Budući da su ciljevi i aktivnosti ovog projekta i Nacionalnog programa za Rome veoma slični, odlučeno je da će isto ministarstvo i isti predstavnici Roma sudjelovati u oba projekta. Vlada je započela svoje aktivnosti u području obrazovanja, a očekuje se da će nacionalni plan djelovanja za zapošljavanje napraviti poslije prvog sastanka radne skupine za zapošljavanje koji bi se trebao održati u Budimpešti početkom lipnja 2004. g.

4. Uloga ključnih institucija za promicanje ravnopravnosti u zapošljavanju za Rome

Djelovanje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje određeno je Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti69. Ono uključuje posredovanje pri zapošljavanju u zemlji i inozemstvu, profesionalno usmjeravanje, izobrazbu s ciljem povećanja zaposlenosti radne snage, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i djelovanje na tržištu rada s ciljem snaženja geografske i stručne mobilnosti radne snage, te stvaranja nove zaposlenosti i samozapošljavanja. Čitav je sustav visoko centraliziran: lokalne podružnice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje nisu ovlaštene da samostalno donose odluke, već ih predlažu zagrebačkom Zavodu i moraju dobiti odobrenje prije pokretanja bilo koje aktivnosti vezane za zapošljavanje.

U svibnju 2002. Vijeće Europe pomoglo je hrvatskim vlastima da organiziraju radionice za zaposlenike lokalnih zavoda za zapošljavanje koji rade s nezaposlenim Romima. Prihvaćene su mnoge preporuke i zaključci za poboljšanje rada zavoda za zapošljavanje na lokalnoj razini70, primjerice, da se zaposli jedan Rom kao savjetnik za zapošljavanje, da se ostvare kontakti između zavoda za zapošljavanje i romskih naselja, da se utvrdi profil vještina u romskoj zajednici, da se potaknu kontakti između poslodavaca i Roma, da se radi na ostvarivanju formalnijeg partnerstva zavoda za zapošljavanje, predstavnika Roma i poslodavaca, da se osmisle programi za siromašne mlade ljude, da se pomogne poslodavcima da zaposle Rome financiranjem programa izobrazbe na radnom mjestu za novozaposlene mlade Rome, da lokalnim/regionalnim zavodima za zapošljavanje daju sredstva za podupiranje programa koji omogućavaju samozapošljavanje/ostvarivanje zarade u lokalnim romskim naseljima, ali do danas ni jedan od njih nije proveden. Kako kaže Vladimir Zebec, ravnatelj Zavoda za zapošljavanje u Čakovcu, niti bi Hrvatski zavod za zapošljavanje, ni lokalni zavodi mogli provesti preporučene mjere zbog nedostatka ljudskih i financijskih resursa71.

Ne postoje pokazatelji da je ijedan od zavoda za zapošljavanje koji radi sa značajnim brojem nezaposlenih Roma do danas razvio specifične politike ili planove za povećanje zaposlenosti Roma. U Zavodu za zapošljavanje u Čakovcu, gdje je najveći broj Roma, savjetnicima je rečeno da nije niti na njihovom zavodu za zapošljavanje niti na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje da osmišljavaju bilo kakvu posebnu politiku za Rome72.

U ovom trenutku u Hrvatskoj postoji deset privatnih službi za zapošljavanje73, i to su uglavnom predstavnički uredi stranih tvrtki, no pretežno se usredotočavaju na menadžerske poslove.

Inspekcija rada dio je Državnog inspektorata, a njezin je zadatak da nadzire provedbu radnog zakonodavstva74, ali više nije nadležna za pitanja diskriminacije na radnom mjestu zato što diskriminacija više nije prekršaj za koji je predviđena upravna kazna. Međutim, od 1995. do 2003. dok je inspekcija bila nadležna za slučajeve diskriminacije, nije pokrenula ni jedan postupak zbog diskriminacije prilikom zapošljavanja. Prema Branku Jordaniću, bivšem ravnatelju Državnog inspektorata, njegov ured nije obradio ni jedan slučaj diskriminacije Roma jednostavno zato što se Romi u Hrvatskoj ne susreću ni sa kakvim problemima u području zapošljavanja, a „ova institucija rješava 650.000 slučajeva na godinu i u posljednjih dvadeset godina nisam vidio ni jedan slučaj diskriminacije protiv Roma“, rekao je on75.

V. Pravni okvir

Prema hrvatskome Ustavu76 Republika Hrvatska demokratska je i socijalna država (članak 1.) koja potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje svojih državljanina (članak 49. stavak 3); svatko ima pravo na rad i uživanje slobode rada i svatko je slobodan izabrati vlastito zvanje i zanimanje, a svi poslovi i dužnosti dostupni su svima pod istim uvjetima (članak 54.); svaki zaposlenik ima pravo na pravičnu naknadu koja će njemu i njegovoj obitelji osigurati slobodu i dostojan životni standard; maksimalno dopušteno radno vrijeme određuje se zakonom; svaki zaposlenik ima pravo na plaćeni tjedni i godišnji odmor i ovih se prava ne može odreći; zaposlenici mogu, u skladu sa zakonom, sudjelovati u odlučivanju u poduzeću (članak 55); pravo zaposlenika i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje određuje se zakonom i kolektivnim ugovorima, a prava u svezi s porođajem, majčinstvom i njegom djece uređuju se zakonom (članak 56); svi zaposlenici imaju pravo osnivati sindikate (članak 59).

Mjerodavni međunarodni instrumenti
Republika Hrvatske članica je Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava77 (uključujući Protokol 1278), Europske socijalne povelje79, Dodatnog protokola Europske socijalne povelje kojim se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi80; Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina81; Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije82 ali bez mogućnosti podnošenja pojedinačnih tužbi temeljem članka 14.; UNESCO-ove Konvencije protiv diskriminacije u obrazovanju83; Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima84; Konvencije br. 111 Međunarodne organizacije rada85. Hrvatska još nije članica izmijenjene Europske socijalne povelje. Zakonski ratificirani međunarodni ugovori dio su unutrašnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po snazi su nadređeni nacionalnom zakonodavstvu86.
Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih zemalja članica potpisan je krajem 2001. Hrvatska je predala molbu za članstvo u Europskoj uniji 21. veljače 2003. godine. U svom Mišljenju o molbi Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji, Europska komisija primijetila je da „romska manjina zaslužuje posebnu pozornost [...] Većina Roma nije integrirana u hrvatsko društvo i doživljavaju diskriminaciju u svim područjima javnoga života kao što su pristup zapošljavanju, zdravstvu i političkom zastupanju“ (naglasak dodan).
Zakonodavstvo koje se odnosi na rasnu i etničku diskriminaciju pri zapošljavanju
Prema hrvatskom Ustavu87 jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, socijalna pravda, poštivanje ljudskih prava i vladavina prava najviše su vrednote ustavnog poretka i temelj za tumačenje Ustava (čl. 3). Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim obilježjima i pred zakonom su svi jednaki (čl. 14). Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamče se ista prava (čl. 15), svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki su pred sudovima i upravnim tijelima (čl. 26), svatko ima pravo na pravično suđenje (čl. 29). Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti (čl. 39). Svakome se jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih interesa ili promicanje njegovih socijalnih, gospodarskih, političkih, nacionalnih, kulturnih ili drugih uvjerenja i ciljeva (čl. 43). Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i imati pristup javnim službama (čl. 44).
Prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina88, nacionalna manjina je skupina hrvatskih državljana čiji pripadnici su tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni članovi imaju etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana (čl. 5) Članak 4. stavak 4. zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju na temelju pripadnosti nacionalnoj manjini i jamči ravnopravnost pred zakonom i jednaku pravnu zaštitu. Članak 7. stavak 10. obvezuje državu da osigura zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti opstanak manjina ili ostvarivanje njihovih prava i sloboda. Članak 3. stavak 1 omogućava provođenje pozitivnih mjera u korist nacionalnih manjina. Zakon nacionalnim manjinama daje pravo na zastupljenost u Hrvatskome Saboru i u lokalnoj politici (vijeća nacionalnih manjina).
Zakon o radu
Izmjenama Zakona o radu89 u srpnju 2003. godine uvedene su nove protudiskriminacijske odredbe, iako je diskriminacija na temelju rase, boje kože, vjere, nacionalnog ili socijalnoga podrijetla bila zabranjena i prije posljednjih izmjena Zakona o radu. Nove odredbe štite tražitelje zaposlenja i zaposlenik od izravne diskriminacije, a ona je definirana kao svako djelovanje na temelju rase, boje kože itd. kojim se jedna osoba dovodi ili bi se mogla dovesti u nepovoljniji položaj u usporedbi s drugom osobom u sličnoj situaciji, te od neizravne diskriminacije, koja je definirana kao situacija u kojoj naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, dovodi ili bi mogla dovesti osobu jednu osobu u nepovoljniji položaj u usporedbi s drugim osobama zbog nekih njezinih obilježja, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosnog sustava koji predstavljaju temelj za zabranu diskriminacije (rasa, boja kože, itd.). Temelji za diskriminaciju koji se sada navode su rasa, boja koža, spol, spolno opredjeljenje, bračno stanje, obiteljske obveze, dob, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinsko stanje, rođenje, društveni položaj, članstvo ili nečlanstvo u političkoj stranci, članstvo ili nečlanstvo u sindikatu te tjelesne ili duševne poteškoća. Diskriminacija je zabranjena u odnosu na uvjete zapošljavanja, uključujući kriterije za izbor kandidata za obavljanje određenog posla, napredovanje na poslu, stručno osposobljavanje, dokvalifikacije i prekvalifikacije, uvjete rada i sva prava iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom, uključujući jednakost plaća, otkaz ugovora o radu, prava članova i djelovanja u udrugama radnika ili poslodavaca ili u bilo kojoj drugoj profesionalnoj organizaciji. Protudiskriminacijske odredbe ne primjenjuju se u situacijama u kojima priroda određenog posla ili uvjeti u kojima se posao obavlja to sprečavaju, te kad je to potrebno zbog posebne zaštite određenih kategorija radnika (invalida, starijih radnika, trudnica, majki, korisnika nekog od prava roditelja, posvojitelja i skrbnika).
Uznemiravanje, definirano kao svako neželjeno ponašanje na bilo kojoj osnovi (spol, rasa, boja kože, itd.) koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje ili zaposlenika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, smatra se oblikom diskriminacije.
Poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika (uključujući i kroz preventivne mjere) i osigurati uvjete rada koji će spriječiti uznemiravanje ili spolno uznemiravanje. Dužan je uznemiravanje smatrati kršenjem obveza iz radnog odnosa. Poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan je imenovati osobu koja rješavati pritužbe. Pritužbe se moraju riješiti u roku od osam dana i poduzeti sve potrebne mjere.
U slučajevima diskriminacije prilikom zapošljavanja, žrtva ima pravo na naknadu u skladu s općim propisima o odšteti. Žrtva treba podnijeti tužbu zbog diskriminacije prima facie, a potom se teret dokazivanja prebacuje na poslodavca.
Ne postoje upravne kazne za diskriminaciju. Prije ovih zakonskih izmjena, povreda odredbe o ravnopravnosti bila je prekršaj za koji je inspekcija rada bila dužna pokrenuti postupak, a kazna je bila novčana, u iznosu od 10.000 do 30.000 kuna (1350 do 4050 eura) za poduzeće i 3.000 do 10.000 (405 do 1350 eura) za odgovornu osobu u poduzeću. Sada žrtve diskriminacije nisu više zaštićene inspekcijom rada. Jedini pravni lijek jest građanska parnica za nadoknadu štete što znači da treba pokrenuti skup i dugačak sudski postupak bez predvidljivog rezultata.
Novi Zakon o radu ne predviđa pozitivne mjere. Prije srpnja 2003. godine postojala je odredba o pozitivnim mjerama za slabije zastupljeni spol, ali ta odredba je ukinuta posljednjim izmjenama zakona. Poslodavci u javnom sektoru imaju obvezu dati prednost nezaposlenim braniteljima i nezaposlenim članovima uže obitelji poginulih ili nestalih branitelja, pod uvjetom da te osobe ispunjavaju pravne uvjete i da imaju iste kvalifikacije kao i ostale osobe koje se jave za to radno mjesto a ne pripadaju toj skupini90. Postoji i odredba o kvoti za zapošljavanje osoba s posebnim potrebama u javom sektoru91.
Protudiskriminacijske odredbe Zakona o radu ne reguliraju upotrebu statističkih podataka ni zaštitu od viktimizacije. Osoba koja traži zaposlenje i žrtva je diskriminacije nema pravo tražiti poništenje ugovora o radu koji je potpisao privilegirani kandidat, kao što je to bio slučaj u prethodnom Zakonu o radu.
Prema ECRI-ju, „pravosudni sustav Republike Hrvatske blokiran je golemom količinom neriješenih predmeta čiji se broj procjenjuje na više od milijun. Problematična je provedba sudskih odluka (...) Takva situacija utječe na primjenu zakonskih propisa u području rasizma i diskriminacije, kao i propisa u drugim područjima92.
Odredbe koje se odnose na zapošljavanje stranaca
Zakon o strancima uređuje pitanje zapošljavanja osoba koje nisu hrvatski državljani93. Dozvole za rad izdaju se prema sustavu kvota koje utvrđuje Ministarstvo rada, a temelje se na migracijskoj politici i situaciji na tržištu rada. Supružnici i djeca hrvatskih građana s boravištem u Hrvatskoj, osobe sa priznatim statusom azilanata i stranci sa stalnim boravištem mogu raditi bez dozvole. Svi ostali koji rade bez dozvole ili rade na drugim poslovima osim onih za koje je izdana dozvola mogu biti kažnjeni novčanom kaznom od 500 do 5000 kn (68 do 680 eura) i 300 do 3000 kn (40 do 400 eura). Povreda bilo kojeg propisa o pojedinoj gospodarskoj djelatnosti, radnom ili socijalnom osiguranju od strane stranca kažnjiva je novčanom kaznom od 5.000 do 10.000 kn (680 do 1350 eura). Za 2004. vladina odluka o kvoti94 omogućava izdavanje 5000 radnih dozvola, a to znači produžavanje postojećih radnih dozvola.
Kazneno pravo
Prema hrvatskom Kaznenom zakonu95, kršenje ravnopravnosti građana96, kršenje prava na rad ili drugih prava koja se temelje na radu97, rasna ili druga diskriminacija98 i progon organizacija ili pojedinaca zbog njihova zalaganja za ravnopravnost99, zločini su koji se kažnjavaju kaznom zatvora u trajanju do pet godina. Javno iznošenje zamisli o nadmoćnosti jedne rase ili širenje rasne mržnje i poticanje na rasnu diskriminaciju100, zločin je koji se kažnjava kaznom zatvora u trajanju do tri godine. Unatoč tomu što je ECRI izrazio svoje mišljenje101 da hrvatske vlasti trebaju poslati jasnu poruku da se rasistički zločini neće tolerirati i ponovi svoju opću preporuku br. 1 o definiranju rasno motiviranih zločina kao specifičnih zločina ili izravnom navođenju rasne motivacije, rasna diskriminacija i rasno motivirani zločini još se kazneno ne gone102.
Mjerodavno zakonodavstvo o državnoj službi
Prema Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama, pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na zastupljenost u političkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima103. Zakon o državnoj službi104 zabranjuje davanje prednosti ili kršenje nečijeg prava zbog spola, rase, etničkog podrijetla ili drugih osnova.

Nediskriminacija i zakon o ravnopravnosti
U Hrvatskoj ne postoji sveobuhvatno protudiskriminacijsko zakonodavstvo. Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina105 napomenuo je da bi bilo poželjno uspostaviti protudiskriminacijsko zakonodavstvo koje bi štitilo pojedince od diskriminacije kako od strane javnih vlasti tako i privatnih subjekata. U svom Drugom izvještaju o Hrvatskoj106, ECRI napominje da „u Hrvatskoj postoji nedostatak građanskih i upravnih zakonskih propisa koji bi se odnosili na diskriminaciju u drugim ključnim područjima života, kao što su stanovanje, zdravstvo, obrazovanje, socijalna sigurnost i pružanje roba i usluga, unatoč tomu što se članovi etničkih i nacionalnih manjinskih skupina mogu suočiti s diskriminacijom u svim tim područjima. ECRI vjeruje bi da takvo zakonodavstvo pružilo mogućnost pojedincima koji su žrtve diskriminacije da traže nadoknadu štete, ali i da bi odigralo važnu ulogu u smislu educiranja javnosti i podizanja svijesti. U pojedinim državama pokazalo se da je donošenje jednog protudiskriminacijskog zakona koji se bavio pitanjem diskriminacije u nekoliko područja života i omogućavao učinkovitu provedbu, bilo korisno sredstvo. Stoga ECRI potiče Hrvatske vlasti da razmotre moguće donošenje takvog zakona i da osiguraju učinkovitija pravosudna i upravna sredstva za nadoknadu štete“.
U svom Drugom izvještaju o Hrvatskoj ECRI je preporučio da se osnuje specijalizirano tijelo na državnoj razini za borbu protiv rasizma i nesnošljivosti, ili da se postojećem uredu pučkog pravobranitelja daju posebne ovlasti u tom području, no čini se da takva namjera ne postoji. Unatoč tomu što je rad Ureda pučkog pravobranitelja vrlo važan za žrtve ljudskih prava, on ne predstavlja dovoljnu snagu za borbu protiv diskriminacije.
Sudska praksa
O diskriminaciji Roma pri zapošljavanju govori se u svakom izvješću koje se bavi tim pitanjem, kao što je to podrobno navedeno u poglavlju VI, ali nije pokrenut niti proveden ni jedan postupak od strane nadležnih državnih tijela – državnog tužiteljstva, sudova ili inspekcije rada.
Oslanjanje na kazneno pravo za rješavanje slučajeva diskriminacije teoretski je moguće, ali u praksi se pokazalo da je to beznadežan pokušaj.
Godine 2001., za vrijeme lokalnih izbora, Gordana Dumbović, zamjenica gradonačelnika Petrinje i nastavnica po zanimanju, rekla je tijekom radijske emisije „očistit ćemo državu od smeća (...) niti jedan pripadnik manjina, Srbin, Rom, neće imati mira u Petrinji niti bilo gdje drugdje u Hrvatskoj (...) a pripadnik manjina, jadni Srbin koji se vratio iz majke Srbije, nije niti čovjek niti životinja, životinje ne zaslužuju da ih se s njime uspoređuje“. U prosincu prošle godine Općinski sud u Kutini proglasio ju je nevinom za rasnu diskriminaciju.
Unatoč brojnim napadima na Rome od strane skinhedsa, niti jedan slučaj nije podrobno istražen niti je pokrenut kazneni progon od strane Državnog tužiteljstva.
U svom izvješću za 2000. godinu, pučki pravobranitelj kritizirao je ured javnog tužiteljstva i policiju jer nisu pokrenuli kazneni progon zbog etnički motiviranih zločina, tako da počinitelji, čak i kad su poznati, nisu bili kažnjeni107.

U svom Drugom izvještaju o Hrvatskoj108, ECRI naglašava da „prednost treba dati punoj provedbi odredbi čiji je cilj borba protiv rasizma i diskriminacije, i da tu provedbu treba izvršiti na nediskriminacijski način. Hrvatske vlasti potiču se da podrobnije preispitaju sadašnju provedbu (na primjer praćenjem broja prijavljenih slučajeva, akcija poduzetih od strane vlasti i njihovih rezultata) kako bi poduzele učinkovite mjere za poboljšanje primjene zakona u ovom području “.

Na temelju Početnog izvješća Republike Hrvatske o provedbi Međunarodnog ugovora o građanskim i političkim pravima109 u razdoblju od 1995. do 1998. g. prijavljeno je 8 kaznenih djela kršenja ravnopravnosti građana, za dva su podignute optužnice, no nitko nije osuđen za to kazneno djelo.

Pred najvećim hrvatskim sudim, Općinskim sudom u Zagrebu, i pred sudom u županiji u kojoj živi najznačajniji broj Roma, Općinskim sudom u Čakovcu, ne vodi se niti jedan građanski spor zbog diskriminacije pri zapošljavanju110.

Glavne prepreke suzbijanju diskriminacije na radu

Postoji mnogo razloga zbog kojih suzbijanje diskriminacije Roma u području zapošljavanja može biti težak zadatak u Hrvatskoj. Neki od njih odnose se na žrtve diskriminacije, drugi na rupe unutar zakonskog okvira i/ili nedostatne provedbe zakonskih odredbi. Napokon, ima i problema koji se odnose na osobe od kojih se očekuje da kazneno gone prijave za etničku diskriminaciju.

Nedostatak povjerenja: Romi ne pokreću sudske postupke čak i kad imaju vrlo čvrste dokaze. Postoji jasan nedostatak povjerenja u pravosudni sustav111. Na kraju misle da neće uspjeti dokazati diskriminaciju.

Nedostatak pravne svijesti: Zbog niske razine općeg obrazovanja među Romima, njihova razina pravne svijesti vrlo je niska. Većina njih i ne zna da postoje pravni lijekovi protiv diskriminacije.

Dostupnost pravne pomoći: Hrvatski sustav besplatne pravne pomoći ne funkcionira na učinkovit način koji bi Romima pomogao da imaju pristup pravdi112.

Strah od viktimizacije: Postoji i strah od viktimizacije i manjih izgleda da se u budućnosti dobije posao. Kad su Romi prosvjedovali zbog segregacije u osnovnim školama u Međimurju, župan je objavio koliko su Romi primili od socijalne pomoći tijekom prethodne godine, da Romi čine 76% ukupnog broja stanovnika čije zdravstveno osiguranje plaćaju porezni obveznici, itd.113. Romi smatraju da nemaju izgleda pobijediti u takvoj parnici.

Dugotrajnost postupaka: Sudski postupci su dugotrajni pa čak i radni sporovi, za koje zakon predviđa žuran postupak, mogu trajati godinama.

Nedostatno razumijevanje od strane stručnjaka: Drugi problem je nedostatak razumijevanja diskriminacije od strane stručnjaka koji se bave sudskim postupkom pokrenutim zbog segregacije u školama Međimurja. Tom prilikom je otkriveno da nije jasno što je to zapravo diskriminacija.

Obrazovanje i mišljenje javnosti

Nažalost, vlada nije poduzela nikakve korake da objavi protudiskriminacijske standarde i da se suprotstavi rasističkim stavovima protiv Roma. Čini se da mjere za promidžbu međuetničke snošljivosti nisu dovoljne. Stavovi o snošljivosti i međukulturnom dijalogu ne odražavaju se u izjavama i djelovanju tijela vlasti114, a vlasti na lokalnoj razini često promiču nesnošljivost115. Niti bivši niti sadašnji državni čelnici nisu uložili truda da progovore protiv rasizma usmjerenog protiv Roma i da jasno pokažu da su rasistički stavovi i ponašanje upereno protiv Roma neprihvatljivi.

Unatoč tomu što Zakon o telekomunikacijama116 poziva radiotelevizijske tvrtke da promiču međuetničko razumijevanje, mnoge tiskani i elektronički mediji izvještavaju na način koji pojačava negativne stereotipe o Romima117.

Ministarstvo obrazovanja planira program u osnovnim školama koji bi poučavao djecu o promidžbi snošljivosti, nediskriminacije i demokratskih vrijednosti. On uključuje aktivno sudjelovanje djece podizanju savjesti o borbi protiv diskriminacije. Na primjer, djeca iz srednjih škola sudjelovala su u prevođenju na hrvatski jezik izdanja Europske komisije „Tko? Ja? Rasist?“

Nacionalni odbor za obrazovanje o ljudskim pravima savjetodavno je tijelo Vlade nadležno za izradu i provedbu Nacionalnog programa za obrazovanje o ljudskim pravima u obrazovnim ustanovama u Hrvatskoj od predškolskog do višeg obrazovanja i obrazovanja odraslih.

VI. Rasna diskriminacija pri zapošljavanju


Međuvladine organizacije sustavno izvještavaju o diskriminaciji Roma u Hrvatskoj u različitim područjima društvenog života, uključujući zapošljavanje118. Predrasude protiv Roma (da rade samo do prve plaće, da su alkoholičari, da kradu, itd.) veoma su česte, čak i među dužnosnicima. Mnogi Romi žale se da, kada se jave na oglase putem telefona ne govoreći ime svoje, bivaju dobro prihvaćeni i pozvani na razgovor, ali kad se pojave kaže im se da je radno mjesto već zauzeto. Predstavnici vlasti potvrđuju da poslodavci ne žele zaposliti Rome119.

i. Dokazi o diskriminaciji

Statistički dokazi: Unatoč tomu što Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina osigurava pravo na zastupljenost u državnoj upravi, niti jedan Rom nije zaposlen u pravosuđu niti u državnoj upravi120. Za druge sektore ne postoje podaci po etničkoj pripadnosti. U Međimurskoj županiji Romi čine manje od 4,5% od ukupne populacije, ali 20% od ukupnog broja prijavljenih nezaposlenih121.

Izvještaji o stavovima: U intervjuu za romski časopis Budućnost, Blaženka Novak, pročelnica Ureda za društvene djelatnosti Međimurske županije, rekla je da je „činjenica da Romi nisu traženi radnici zbog nedostatnog obrazovanja i njihovog načina života. Nije da im se ne vjeruje, nego oni ne vole sustav odgovornosti u kojem je svatko obavezan nešto raditi. Nažalost, svi mi tako živimo i iskustvo naših zaposlenika je dobro znano – Romi su dobri radnici dva ili tri mjeseca, a onda se zasite i prestanu dolaziti na posao. Zbog takvih iskustava imamo velikih problema sa zapošljavanjem Roma, ali mislim da bi oni trebali o tome više razmisliti. Većinom su zaposleni u javnim poduzećima, često komunalnim, ali ta poduzeća nude samo radna mjesta za osobe s niskom razinom obrazovanja kao što su to Romi.“

U razgovoru sa lokalnom konzultanticom, Janja Balent i Jelena Čugalj iz Centra za socijalnu skrb u Čakovcu, rekle su: „Kad oni (Romi) odu u Zagreb na sastanak, vole govoriti kako žele raditi, ali kad im se ponudi posao, ne žele raditi“ i „postoji antagonizam poslodavaca prema Romima zbog alkoholizma, kriminaliteta i neredovitog dolaženja na posao“.

Izvještaji o žrtvama diskriminacije: N.B. živi u Zagrebu gdje se rodila prije 50 godina. Ona je nezaposlena samohrana majka sa dvoje odrasle nezaposlene djece. U proteklih deset godina, radila je samo za vrijeme jedne ljetne tromjesečne sezone u hotelu na obali. Prijavljena je u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, ali joj nikad nisu ponudili nikakav posao. Kada vidi oglas za posao i nazove preko telefona kažu joj da je mjesto slobodno, ali kada dođe osobno, kažu joj da je mjesto već zauzeto. Često, kad se javi za radno mjesto kućne pomoćnice ili za skrb o starijim osobama, otvoreno joj kažu da traže Hrvaticu i katolkinju. Ne poznaje svoja pravca glede diskriminacije, ali sumnja da može bilo što postići. Pisala je predsjedniku Mesiću, i prije predsjedniku Tuđmanu, ali nije dobila nikakav odgovor.

Sudska praksa: Ne postoji sudska praksa o diskriminaciji pri zapošljavanju.

Zaključci o diskriminaciji Roma pri zapošljavanju: Gotovo da i ne postoji niti jedan Rom zaposlen od strane neroma ili javnog poslodavca u stalnom radnom odnosu. Vlasti su svjesne nevoljkosti neromskih poslodavaca da zaposle Rome, ali to ne nazivaju diskriminacijom i ne smatraju da je to problem koji bi trebale rješavati. Tvrde da ne postoji obaveza poslodavaca da zaposle određene osobe. Stoga ne postoje mjere za praćenje niti učestalosti slučajeva diskriminacije protiv Roma pri zapošljavanju, niti predrasuda među osobljem kadrovskih službi. Vlada također smatra da bi statistički podaci koji bi uključivali podatke o etničkoj pripadnosti predstavljali kršenje ustavnih oprava građana. Ni Hrvatski zavod za zapošljavanje nema statističke podatke s obzirom na etničku pripadnost. Osoblje zavoda za zapošljavanje donosi zaključke o etničkoj pripadnosti Roma na temelju njihova imena, adrese i boje kože.

ii. Upravna praksa

Čini se da i Romi i osoblje zavoda za zapošljavanje smatraju da je prijavljivanje nezaposlenih Roma na zavode za zapošljavanje beskorisno. Romi ne vjeruju da im zavodi za zapošljavanje mogu bilo kako pomoći, bilo da pronađu posao ili kroz organizaciju strukovne izobrazbe, a osoblje zavoda za zapošljavanje smatra da Romi ne žele pronaći posao i da se prijavljuju samo zato da bi dobili socijalnu pomoć. Potvrđuju da poslodavci imaju predrasude prema Romima, da Romi ne žele raditi, da su alkoholičari koji rade samo do prve plaće, da kradu, ali nije na njima da se bore protiv tih predrasuda i čvrsto negiraju postojanje diskriminacije.

Jedan službenik iz lokalnog zavoda za zapošljavanje rekao je da unatoč tomu što Romi često mijenjaju imena kako bi sakrili svoje romsko porijeklo, može prepoznati Roma po mirisu. Žali se da Romi ne žele raditi i da poslodavci imaju predrasude prema Romima, ali istovremeno potvrđuje da su se oni Romi koji su dobili posao pokazali kao dobri radnici. Ne smatra da borba protiv diskriminacije spada u nadležnost zavoda za zapošljavanje, a čak i kad bi to bila njihova zadaća, ne bi imali dovoljno ljudskih, financijskih ili tehničkih sredstava za taj zadatak.

VII. Pristup strukovnoj izobrazbi

Pravilnik o srednjoškolskom obrazovanju odraslih122 propisuje uvjete srednjoškolskog obrazovanja odraslih, uključujući prijavljene nezaposlene osobe. Zakon ne određuje nikakve pojedinosti o pravu na strukovnu izobrazbu osoba registriranih na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Zakon o posredovanju u zapošljavanju propisuje da obrazovanje za zapošljavanje spada pod nadležnost Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, ali ne određuje daljnje smjernice o obavezama Zavoda da organizira strukovnu izobrazbu. Međutim, Zakon propisuje da vježbenici imaju pravo na financijsku pomoć i naknadu za putne troškove tijekom izobrazbe.

Romske potrebne za izobrazbom: Ne postoje procjene potreba Roma za izobrazbom i ne postoje mjere koje bi bile usmjerene upravno na utvrđivanje do koje mjere Romi imaju pristup strukovnoj izobrazbi.
Romsko pitanje nije spomenuto/uključeno niti uzeto u obzir u strategijama razvoja nacionalnog sustava strukovne izobrazbe.

Jedna od glavnih prepreka s kojom se Romi suočavaju kad nastoje upisati programe strukovne izobrazbe jest uvjet da moraju imati završenu osnovnu školu. Taj zahtjev, uveden s namjerom da potakne opismenjavanje i pohađanje osnovne škole, u praksi ima negativne učinke: osobe koje bi bile potpuno sposobne obavljati jednostavne fizičke poslove, spriječene su u stjecanju bilo kakvih vještina i prisiljene raditi na crno. Jedini izlaz je sudjelovanje u obrazovnim programima za odrasle – koji postoje ali nisu dostupni svima kojima su potrebni i nisu osobito uspješni.

Godine 2003. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa uvelo je Program obrazovanja odraslih osoba koje nisu završile osnovnu školu. U Međimurju su mnogi Romi muškarci upisali te programe (oko 110 u prvoj skupini), ali vrlo mali broj romskih žena123. Rezultati ovog novog programa na zaposlenost Roma koji su u njima sudjelovali tek se trebaju vidjeti.

Mlade Romkinje suočavaju se s dodatnom preprekom: u godinama u kojima bi se mogle uključiti u strukovno obrazovanje, moraju su se brinuti za djecu, a programi obrazovanja odraslih nisu osmišljeni tako da uzimaju u obzir njihove potrebe.

Osobe koje traže posao i nadležni javni dužnosnici slažu se da ne postoji koordinacija između ustanova za strukovnu izobrazbu i poslodavaca, tako da se izobrazba organizira bez odgovarajuće procjene potreba na tržištu rada. Suradnja između ustanova za strukovnu izobrazbu i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje također je nedovoljna. Najveća takva ustanova - Pučko otvoreno učilište u Zagrebu, s više od 10.000 polaznika na godinu u 100 različitih programa, provodi samo 10% svojih programa u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje.

U proteklih nekoliko godina Zavod za zapošljavanje nije organizirao strukovnu izobrazbu za „nepoznate poslodavce“ – kad se osobe koje traže posao osposobljavaju za određeno zanimanje bez posebne potrebe koju je iskazao pojedini poslodavac - što uostalom predstavlja jedan od najpotrebnijih oblika strukovne izobrazbe za marginalizirane skupine kao što su Romi. Vlasti su čini se svjesne potrebe da pristup strukovnoj izobrazbi bude fleksibilniji i razmatraju mogućnost uvođenja te vrste izobrazbe124.

VIII. Romkinje

Istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj općenito ženama teže dobiti posao. „Tradicionalni“ stavovi i dalje prevladavaju: uloga žena jest briga o domu i djeci, a obiteljski život biva poremećen ako žena radi puno na radno vrijeme. Kad muškarac i žena imaju iste kvalifikacije, muškarac treba dobiti posao. Obilježja zaposlenih žena su disciplina, timski rad, odanost, dok muškarci predani svojim ciljevima, natjecateljski nastrojeni i sposobni samostalno donositi odluke. Organizacije za prava žena ukazuju na seksualno uznemiravanje tijekom razgovora za radno mjesto, na nedostatak programa za zapošljavanje za žene starije od 40 godina, na činjenicu da žene prve dobiju otkaz kao tehnološki višak, na nedostatak dobrih prekvalifikaciju, na činjenicu da su žene češće zaposlene na određeno vrijeme te na nedostatak sankcija za diskriminaciju125.

Uz sve ove prepreke, Romi koji traže posao suočavaju se s dodatnim čimbenicima vezanim za njihovo etničko podrijetlo i marginaliziranost sredine iz koje dolaze126. Romkinje se obično opisuju kao osobe koje nemaju nadzor nad vlastitim životima, primorane od strane roditelja da napuste školu i prisiljene da se rano udaju, a potom se od njih očekuje da se skrbe o obitelji svog supruga i da joj služe ostatak života. Obično ih opisuju kao žrtve obiteljskog nasilja, primorane od strane nasilnih muževa da rode što više djece, s ciljem dobivanja socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Kao majke često ih optužuju da zanemaruju djecu, da šalju djecu da prose i iskorištavaju njihov rad. Niska obrazovna razina Romkinja i nikakva očekivanja da će se zaposliti predstavljaju se kao kulturno obilježje te skupine, a ne kao posljedica siromaštva i socijalne isključenosti.

Ovakav opis stoji u oštroj suprotnosti s načinom na koji ta zajednica vidi same sebe, u kojoj se žene – posebice odrasle žene – poštuju i smatraju glavnim stupovima zajednice. One održavaju etnički identitet i tradiciju. One štite jedinstvo obitelji, upravljaju novcem i osiguravaju komunikaciju s vanjskim svijetom. Njihova nevinost i čistoća veoma se cijene, i njihova plodnost, sposobnost d na svijet donesu djecu jedna je od najcjenjenijih osobina.

Ta dva veoma različita opisa uloge i vrijednosti koja se pripisuje Romkinjama ukazuje na to da postoji ozbiljan raskorak u komunikaciji između većinskog stanovništva i romske zajednice, pri čemu prva skupina nije u stanju podići razinu svijesti o pitanju zapošljavanja žena, dok Romi sustavno koriste stereotipe o „nezapošljivim“ Romkinjama kao opravdanje da ne ulože više napora kako bi olakšali njihov pristup tržištu rada. Na primjer, nasilje u obitelji i diskriminacija na temelju spola problem je s kojim se suočavaju sve žene u Hrvatskoj. Ne postoje usporedna istraživanja o razini nasilja u obiteljima koje pripadaju različitim etničkim skupinama, niti pokazatelji da su Romkinje više ugrožene od članova svoje obitelji i zajednice nego druge žene. S vremena na vrijeme mediji objave senzacionalističke napise o unaprijed dogovorenim vjenčanjima, izazivajući gnušanje većinskoga naroda, ali nema ozbiljne javne rasprave, Romkinje se nikad ne pozivaju da iskažu svoje stavove i država nema posebnu politiku za rješavanje takvih problema. Jedno istraživanje pokazalo je većina Roma (89%) misli da im se kćeri ne bi trebale udati prije nego što navrše 18 godina127. Čini se da većinsko stanovništvo, nespremno na komunikaciju s romskim muškarcima, više spremno komunicirati s Romkinjama. To je razlog zbog kojeg više romskih žena nego muškaraca prodaje na tržnicama i radi sezonski u poljoprivredi. Spomenuto istraživanje pokazuje da se unutar romske obitelji komunikacija s vlastima smatra zadaćom supruge, a ne supruga.

U segregiranim naseljima Međimurja, većina Romkinja prekida školovanje u nižim razredima i nemaju nikakve kvalifikacije. U vrijeme kad bi mogle pristupiti obrazovanju za odrasle, već imaju djecu. Obrazovni programi za odrasle ne uzimaju u obzir potrebe mladih majki koje dolaze iz tih ugroženih sredina. Tek nedavno vlasti su pokrenule programe za uključivanje romske djece u dječje vrtiće i druge predškolske programe. Međutim, ne postoje veze između predškolskih programa i programa za zapošljavanje romskih žena.

Za Romkinje koje su službeno prijavljene kao „nezaposlene“ smatra se da „iskorištavaju“ državni sustav socijalne skrbi, a one naporno rade kao i sve žene u svijetu koje žive u siromaštvu. Osim što se brinu za djecu, radu u vrtovima, uzgajaju povrće, održavaju dom, peru odjeću, i brinu se o fizičkim, psihološkim i financijskim potrebama cijele obitelji. Uz to mnoge od njih sudjeluju i lukrativnim aktivnostima, zajedno za svojim supruzima. U Zagrebu mnoge Romkinje na tržnicama prodaju polovnu odjeću. U Sisačkoj županiji postoje naselja u kojima gotovo svi stanovnici skupljaju otpadni metal (npr. Capraške Poljane) – i žene rade ravnopravno s muževima. U Međimurju poljoprivrednici često traže Romkinje za sezonske poslove u poljoprivredi. U cijeloj državi, kao posljednji izlaz protiv siromaštva, žene odlaze na ulicu i prose.

Unatoč složenosti mnogih problema koji se odnose na zapošljavanje Romkinja, odgovori koje pruža socijalni i politički sustav su beznačajne. Romske nevladine udruge nemaju specifične programe za zapošljavanje i u pravilu nemaju ni dovoljno stručnosti za osmišljavanje takvih programa. Glavne organizacije za ženska pitanja ne pridaju dovoljno pažnje pitanju Romkinja. Projekti koji pružaju poticaje poslodavcima ne pridaju posebnu pozornost potrebi da se aktivno promiče zapošljavanje Romkinja. Ne postoji ni jedan ured ni nevladina organizacija koje bi odobravala mikrokredite za Romkinje.

IX. Mladi Romi

Mladi su općenito osjetljiva skupina kad je riječ o zapošljavanju jer statistički podaci pokazuju da značajan broj mladih ljudi nikad neće dobiti posao. Izgledi da će se mladi Romi zaposliti još su manji zbog nedostatnog obrazovanja i kvalifikacija, ali nadležna državna tijela ne određuju ih izričito kao ranjivu skupinu. Baze podataka kojima se koriste zavodi za zapošljavanje ne sadrže posebne podatke o mladim Romima. Nema programa za zapošljavanje za mladih Roma. Iako Nacionalni program za Rome predviđa neke mjere za zapošljavanje mladih Roma, niti jedna od tih mjera nije provedena.

X. Međusektorski odnosi

Obrazovanje: Nedostatno obrazovanje i kvalifikacije glavna su prepreka za zapošljavanje Roma. Većina Roma – 86,06% nisu završili osnovnu školu a 38,52% su nepismeni128. No, čak i oni Romi koji imaju završenu srednju školu, a njihov broj se povećava, nezaposleni su i to je čimbenik koji djeluje demotivirajuće na roditelja kad je riječ o nastavku školovanje djece.

Mnoga romska djece napuste školu mnogo prije osmog razreda. Na primjer, na temelju informacija iz Odjela za znanost, kulturu, obrazovanje, šport i strukovnu izobrazbu županije Međimurje, u školskoj godini 2001./2002. u četiri škole u toj županiji (Podturen, Orehovica, Macinec, i Kuršanec) ukupno je 398 romske djece pohađalo školu od prvog do četvrtog razreda, a samo 122 od petog do osmog razreda, odnosno više od 3 puta manje.

Razlog tomu može biti činjenica da se mnoga romska djeca, posebno u županiji Međimurje, suočavaju s diskriminacijom u osnovnim školama i stavljaju se u segregirane razrede koji rade po prilagođenom programu129. Hrvatski pučki pravobranitelj u svom godišnjem izvješću za 2000. zabilježio je činjenicu da se romska djeca segregiraju u školi i napisao da „diskriminacija [romske djece] je iskazuje kroz segregaciju romske djece u većini škola u Međimurskoj županiji, pod izgovorom nedostatka higijenskih navika i slabog poznavanja hrvatskog jezika“.

Iako hrvatsko zakonodavstvo ne priznaje prednost pojedinih kategorija130 prilikom prijavljivanja za mjesto u učeničkim/studentskim domovima ili za sveučilište, ne postoje pozitivne mjere za romsku djecu.

Stanovanje: Diljem Hrvatske postoji stotinjak romskih naselja. Njih četrdeset su segregirana naselja izvan područja određenih za gradnju, bez odgovarajuće ili bez ikakve infrastrukture, u kojima su sve ili većina građevina podignute bez dozvole. Ostala se nalaze na periferiji gradova ili sela i često su djelomično unutar područja određenog za gradnju, djelomično izvan njega, tako da su neke kuće sagrađene s dozvolom a neke bez. U nekim slučajevima romska naselja podignuta su u središtu općine, ili obitelji žive u barakama ili starim napuštenim kućama unutar granica grada. Postoji velika segregacija u stanovanju, na temelju etničke pripadnosti. Gotovo ni jedan Rom ne posjeduje privatno vozilo, pa ovise o gradskom prijevozu. Međutim, čini se da su mnoga su romska naselja ostala izvan mreže javnog prijevoza. U nekim slučajevima, autobusne linije koje su vozile do romskih naselja su ukinute (npr. u Slavonskom Brodu – autobusna linija koja je spajala romska naselja sa centrom grada ukinuta je kada se tvornica u blizini zatvorila i broj putnika je pao). U drugim slučajevima autobusna linija prolazi pokraj romskih naselja, ali nije predviđena autobusna stanica (npr. Kozari Put)131.

Većina hrvatskih Roma doselila se u današnja naselja prije više stotina godina. Njihova mobilnost u potrazi za poslom veća je nego mobilnost drugih skupina samo do one mjere do koje su oni siromašniji i nemaju nekretnine koje bi ih vezale za pojedino mjesto.

Diskriminacijske odredbe i praksa u dodjeljivanju društvenih stanova, na koju se nadovezuje nevoljkost neroma da iznajme ili prodaju kuće ili stanove romskim obiteljima, otežava ili onemogućava njihovo preseljenje u mjesta u kojima postoje više izgleda za zapošljavanje (npr. na obalu za sezonski rad preko ljeta). U usporedbi s romskim muškarcima, romske žene još su manje mobilne zbog toga što trebaju paziti na dom i djecu i, u pravilu, da nemaju položen vozački ispit.

Zdravstvo: Nevladine organizacije izvještavaju o općenito lošem zdravstvenom stanju među Romima koji žive u segregiranim naseljima u kojima su uvjeti stanovanja grozni, vode je obično nedovoljno, sanitarni uvjeti loši i nema grijanja. Oni su više podložni zaraznim bolestima, a žutica i tuberkuloza već su prošireni132.

Socijalna zaštita: Svjetska banka133 procjenjuje da samo 4% hrvatskoga stanovništva živi u potpunom siromaštvu, to jest s manje od 4,30 američkih dolara na dan. Unatoč tomu, tih 4% stanovnika živi u krajnjoj bijedi, i suočavaju se s velikim poteškoćama kad pokušavaju pronaći krov nad glavom, loše se hrane, imaju vrlo nisku obrazovnu razinu i upali su začarani krug siromaštva. Razlika u odnosu na životni standard većine stanovnika još je očigledniji, budući da većina stanovništva u Hrvatskoj živi sve bolje i bolje, dok siromašni postaju sve siromašniji i siromašniji.

Romi čine 13,56% od ukupnog broja primatelja socijalne pomoći134 što znači da više od 50% Roma prima socijalnu pomoć.

Vlasti tvrde da Romi dobivaju više od socijalne pomoći nego što bi dobivali da rade, tako da nisu motivirani da se zaposle te da se prijavljuju na zavod za zapošljavanje samo zbog toga što je to preduvjet za dobivanje socijalne pomoći.

Prema odgovorima na upitnik Europske unije, budući razvoj i reforme socijalne zaštite u Hrvatskoj usredotočit će se na racionalizaciju socijalnih izdataka i promjenu sustava socijalne zaštite, s ciljem da se smanji odgovornost države i ojača odgovornost pojedinaca, tržišta, obitelji i građanskog društva. U budućnosti će sustav socijalne zaštite vjerojatno uključivati osnovnu socijalnu zaštitu koju će jamčiti država (socijalna sigurnosna mreža), obavezno osiguranje vezano za zapošljavanje i dodatno privatno osiguranje. Taj novi sustav socijalne zaštite trebao bi nuditi osnovnu sigurnost (koju jamči država), ali će istovremeno omogućavati privatne inicijative i poduzetništvo. Već sada je jasno da će sigurnost u području zdravstvenog i mirovinskog osiguranja ovisiti pojedinačnom izboru i osobnim financijskim mogućnostima. Uz to, planira se uključivanje elemenata aktivne socijalne politike (poznate pod nazivom "workfare") u sustav socijalne zaštite i socijalne sigurnosne mreže, s ciljem da se izgradi socijalna država koja će se temeljiti na ideji miješane socijalne skrbi (partnerstvu između države, privatnog sektora i građanskog društva). Socijalna zaštita bi trebala imati samo pasivnu ulogu financijske potpore, već i ulogu socijalne integracije.

XI. Postojeći projekti za zaposlenost

Branitelji su jedina ranjiva skupina za koju postoje posebne inicijative za zapošljavanje na državnoj razini. Na lokalnoj razini vlasti su osjetljivije, tako da u Zagrebu postoje posebni programi javnih radova za beskućnike. U Međimurju postoji program za zapošljavanje romskih pomoćnika u dječjim vrtićima za Romsku djecu i u osnovnim školama.

Iako se čini da vlasti smatraju da su javni radovi glavno rješenje za nezaposlenost Roma, u posljednjih nekoliko godina nije organiziran niti jedan takav projekt, osim programa privremenih dječjih vrtića u romskim naseljima u Međimurskoj županiji, koji su organizirani kao javni radovi, a u njima je radilo 13 Roma i 13 neroma.

Ne postoje posebni programi poticajnih mjera za poslodavce koje zaposle Roma niti programi samozapošljavanja poput zajmova, izobrazbe za upravljanje poduzeće, itd.

XII. Zaključci i preporuke

Zaključci:

U Republici Hrvatskoj postoji ozbiljan nedostatak podataka o Romima koji su potrebni za donošenje odluka. Postoji veliki nesrazmjer između službenih statističkih podataka i stvarnog broja Roma, ali vlasti nisu voljne izraditi odgovarajuće izdvojene gospodarsko-socijalne podatke o Romima. Unatoč tomu, postojeći podaci pokazuju da je stopa nezaposlenosti kad je o Romima riječ mnogo viša nego nezaposlenost većinskog stanovništva i da više od 50% Roma živi od socijalne pomoći. Čini se da su glavni uzroci takve nezaposlenosti niska obrazovna razina Roma i diskriminacija. Romkinje se nalaze u osobito teškoj situaciji zbog visoke stope prekidanja školovanja i zbog činjenice da u pravilu nemaju nikakve kvalifikacije.

Pitanja Roma nisu uključena u druga relevantna područja, kao što su politika zapošljavanja, mjere za suzbijanje siromaštva, mjere za promicanje ravnopravnosti spolova i sl.

U listopadu 2003. hrvatska je Vlada prihvatila Nacionalni program za Rome koji predlaže specifične mjere u deset područja: sudjelovanje u socijalnom i političkom životu, kultura, statusna pitanja, diskriminacija i pravna pomoć, obrazovanje, zdravstvo, zapošljavanje, socijalna skrb, zaštita mladeži i obitelji, te stanovanje. Za provedbu Programa potrebno je 2,7 milijuna eura, ali u 2004. za tu namjenu izdvojeno je samo 10% tog iznosa, od čega Hrvatski zavod za zapošljavanje nije dobio ništa, a zatražio je 530.000 eura za provedbu mjera u području zapošljavanja. Iako se planiralo da se većina mjera iz Programa počne provoditi u 2004. godini, to je očigledno bilo nerealno.

Poglavlje programa koje govori o zapošljavanju navodi četiri glavne prepreke integraciji Roma u tržište rada: niska obrazovna razina, odbijanje Roma da sudjeluju u programima strukovne izobrazbe, predrasude poslodavaca prema Romima i nedostatno povjerenje Roma u sustav. Treba vidjeti kako će predviđene mjere koje je još potrebno razraditi – a to su javni radovi, uspostava sustava za prikupljanje sekundarnih sirovima, ciljani obrazovni programi i programi izobrazbe za Rome, potpora samozapošljavanju, poticaji za poslodavce koji zaposle Rome i uvođenje savjetnika za Rome u Hrvatski zavod za zapošljavanje – riješiti utvrđene probleme.

Program ne navodi podrobno institucionalne strukture za praćenje, provedbu i ocjenjivanje. Zbog složenosti posla na provedbi programa, bilo bi teško da vlada i njezina ministarstva organiziraju institucionalne strukture unutar nadležnih ministarstava i da riješe problem nedostatnih sredstava. Problem nedostatne stručnosti Roma koji sudjeluju u provedbi programa i nedostatnih mehanizama potpore koji bi im pružili potrebna znanja tek treba riješiti.

Kad je riječ o diskriminaciji, čini se da se tom problemu nije pristupilo dovoljno djelotvorno. S jedne strane, ni Hrvatski zavod za zapošljavanje ni inspekcija rada ne smatraju se nadležnima za borbu protiv diskriminacije pri zapošljavanju, a s druge strane, unatoč dobrim zakonskim propisima o diskriminaciji pri zapošljavanju i brojnim izvješćima o diskriminaciji Roma i nekih drugih manjina, pred hrvatskim sudovima ne vodi se ni jedan postupak zbog diskriminacije. Što se tiče Roma, glavna prepreka za pokretanje tužbi za diskriminaciju je nedostatno povjerenje u pravosudni sustav, nedovoljna pravna svijest, nepostojanje učinkovitog sustava pružanja pravne pomoći, strah od viktimizacije i trajanje sudskih postupaka.

Iako je utvrđeno da je niska obrazovna razina Roma glavna prepreka zapošljavanju Roma, obrazovanje za odrasle za njih nije organizirano na zadovoljavajući način i ne uključuje nikakve posebne mjere koje bi pomogle da se u njega uključe i Romkinje. Nadalje, propisi koji postavljaju kao uvjet za strukovnu izobrazbu završenu osnovnu školu na Rome djeluju diskriminacijski.

Preporuke:

    Vladi:
    - da osigura sredstva za provedbu Nacionalnog programa za Rome
    - da razvije sektorske programe za zapošljavanje Roma
    - da uspostavi mehanizme za provedbu, praćenje i ocjenjivanje pri Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva
    - da uključi pitanja Roma u ostale relevantne nacionalne programe
    - da uspostavi mjere za postizanje učinkovitosti upravnih i pravosudnih mehanizama putem kojih pojedinac može zatražiti odštetu za navodnu diskriminaciju
    - da donese sveobuhvatni protudiskriminacijski zakon u skladu s direktivom o rasi Europske unije ili se donese protudiskriminacijske zakone za druga područja osim zakona o radu
    - da uspostavi specijalizirano tijelo čiji će zadatak biti borba protiv diskriminacije, rasizma i nesnošljivosti na državnoj razini, promicanje ravnopravnosti i snošljivosti, ohravrivanje i pružanje pomoći žrtvama diskriminacije prilikom podnošenja tužbi i istraživačke aktivnosti te podizanje svijesti javnosti
    - da provede podrobno istraživanje kako bi se utvrdili različiti oblici diskriminacije protiv Roma, da prikupi usporedive statističke podatke, ispita diskriminacijski učinak programa i propisa o zapošljavanju
    - da provede istraživanja o Romima potrebna za određivanje mjera
    - da uspostavi službeni sustav prikupljanja podataka koji će se temeljiti na prihvaćenim međunarodnim normama za prikupljanje podataka i njihovu zaštitu s odgovarajućim mehanizmima nadzora i zaštitnim mjerama kako bi se dokumentirala situacija i potrebe Roma i zabilježili svi oblici diskriminacije, te da izradi odgovarajuće izdvojene društveno-ekonomske podatke potrebne za donošenje odgovarajućih odluka
    - da organizira izobrazbu iz borbe protiv diskriminacije, te spolne i kulturne osjetljivosti za službenike i osoblje koje radi s Romima
    - da organizira kampanje za podizanje savjesti kako bi potakla Rome da sudjeluju u popisu stanovništva
    - da uvidi važnost predškolskih priprema za izglede djece u budućem životu i da uključi romsku djecu u mješovite dječje vrtiće i osnovne škole
    - da uspostavi pravila ponašanja za upravno osoblje kad je riječ o borbi protiv diskriminacije
    - da organizira obrazovanje za odrasle za Rome s posebnim mjerama koje će osigurati sudjelovanje romskih žena
    - da stvori sustav koji bi ukinuo diskriminacijski učinak zakonskih propisa o osnovnom obrazovanju kao preduvjetu za strukovnu izobrazbu

    Hrvatskom zavodu za zapošljavanje
    - da aktivno promiče partnerstvo s nevladinim udrugama u području zapošljavanja
    - da osmisli programe s ciljem uključivanja poslodavaca, podizanja svijesti i utjecanja na praksu zapošljavanja
    - da izda jasne smjernice za svoje područne urede o tome kako da ispituju i suprotstave se diskriminacijskoj praksi poslodavaca
    - da stvore i podupru uvođenje savjetnika za zapošljavanje Roma na lokalnim razinama i na nacionalnoj razini

    Romskim nevladinim organizacijama
    - da se pobrinu da su njihovi predstavnici u Povjerenstvu za provedbu Nacionalnog programa dovoljno stručni u raznim područjima zapošljavanja i da imaju dovoljnu logističku potporu za uspješno sudjelovanje u radu povjerenstva (npr. tim stručnjaka koji toj osobi mogu davati savjete)
    - da olakšaju određivanje i izbor savjetnika za Rome u lokalnim zavodima za zapošljavanje, a potom uspostave specijaliziranu mrežu
    - da uspostave kontakte s romskim nevladinim organizacijama iz drugih država kako bi s njima izmijenile iskustva i dobru praksu

      - da poboljšaju poznavanje stranih jezika, vještine zastupanja i lobiranja onih koji sudjeluju u osmišljavanju programa

- da posebice vode računa o sposobnosti praćenja i ocjenjivanja unutar svojih organizacija, te da, po potrebi, potraže i sudjeluju u izobrazbi o praćenju i ocjenjivanju.

    Neromskim nevladinim organizacijama
    - da utvrde koja su pitanja od zajedničkog interesa njihovih i romskih udruga i da podupru njihova zalaganja, da uspostave suradnju na pitanjima od zajedničkog interesa i da sudjeluju u kampanjama za podizanje svijesti
    - da projekte vezane za Rome osmišljavaju samo uz široke konzultacije s korisnicima takvih programa
    - da zaposle Rome za projekte vezane za Rome i/ili da prime mlade Rome kao stažiste.

XIII. Bibliografija

1. Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima, Državni zavod za zaštitu obitelji, majčinstva i mladeži, dr. Slobodan Uzelac i drugi, znanstveno istraživanje, 2002.
2. Stavovi poslodavaca prema profesionalnoj i obiteljskoj angažiranosti žena, Državni zavod za zaštitu obitelji, majčinstva i mladeži, dr. Smiljana Leinert-Novosel, znanstveno istraživanje, 2002.
3. Avoiding the Dependency Trap – The Roma in Central and Eastern Europe, A Regional Human Development Report, Program za razvoj Ujedinjenih naroda (UNDP), Regionalni ured za Europu i zajednicu nezavisnih država, Bratislava 2002.
4. Migrants, Minorities and Employment – Exclusion, Discrimination and Anti-discrimination in 15 Member States of the European Union, Europski centar za praćenje rasizma i ksenofobije, komparativna studija, listopad 2003.
5. Informacije koje je dana Vlada u odgovorima na upitnik Europske komisije, Zagreb, 2003.
6. Strategije protiv nezaposlenosti, Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, 2001.
7. Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, Mišljenje o Hrvatskoj prihvaćeno 6. travnja 2001.
8. Pisane napomene Europskog centra za prava Roma o Republici Hrvatskoj podnesene na razmatranje Odboru za ukidanje rasne diskriminacije Ujedinjenih naroda na njegovom 60. zasjedanju, 4-5. ožujka 2002.
9. Roma / Gypsies: A European Minority, Minority Rights Group International, izvješće, autori: Jean-Pierre Liegeois i Nicolae Gheorghe, listopad 1995.
10. Racial Discrimination and Violence against Roma in Europe, Izjava koju je Europski centar za prava Roma predao na razmatranje UNCERD-u na njegovoj 57. sjednici povodom tematske rasprave o Romima, 15-16. kolovoza 2000., siječanj 2001.
11. CERD Opća preporuka br. XXVII o diskriminaciji protiv Roma, prihvaćena na 57. sjednici, 16. kolovoza 2000.
12. Direktiva Vijeća 2000/43/EC od 29. lipnja 2000.
13. ECPR u Hrvatskoj, Izvješće s terena, Savelina Danova i Rumyan Russinov, ljeto 1998.
14. Zaključne napomene Odbora za ukidanje rasne diskriminacije: Hrvatska. 21. svibnja 2002. CERD/C/60/CO/4
15. Žene i rad, B.a.B.e. Budi aktivna, budi emancipirana, Zagreb, 2000.
16. Okrugli stol o pravima Roma na obrazovanje (HHO, PILI i ECPR), Zagreb, 23. i 24. siječnja 2004.
17. Izvješće ECPR-a o Hrvatskoj, Strasbourg, studeni 1999.
18. Drugo izvješće ECPR-a o Hrvatskoj, Strasbourg, 3. srpnja 2001.
19. Romski časopis Budućnost/Anglunipe, izdavač: Bolja budućnost, Zagreb
20. Časopis Međimurje, br. 17, 1990.
21. Izvješće sa sastanka s predstavnicima Vlčade Republike Hrvatske o Nacionalnom programu za Rome, Zagreb, 8-9. lipnja 2001., izvješće je pripremila Ina Zoon
22. Izvješće koje je Hrvatska predala u skladu sa čl. 25, stavak 1. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, ožujak 1999.
23. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, Misija u Hrvatskoj, Statusno izvješće br. 13, prosinac 2003.
24. Breaking the Barriers – Romani Women and Access to Public Health Care, Europski centar za praćenje rasizma i ksenofobije
25. Romi u Hrvatskoj danas, Izvješće sa Okruglog stola, Zagreb, Centar za zaštitu ljudskih prava, Zagreb, 1998.
26. Inicijalno izvješće Republike Hrvatske o provedbi Međunarodnoga ugovora o građanskim i političkim pravima, 1999.
27. Magdalenić, Ivan: Neke determinante etničke distance, Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, br. III., str. 37-50, 1996.
28. Magdalenić, Ivan: Obitelji i domaćinstva u Republici Hrvatskoj – nekoliko statističkih pokazatelja, Revija za socijalnu politiku, br. 1, str. 111-114, 1995.
29. Lovrić, B: Hrvatski Romi na pragu trećeg tisućljeća, Diplomska radnja na studiju socijalne skrbi na Zagrebačkom sveučilištu, 2002.
30. Radović, Lj.: Popis knjiga, članaka i serijskih publikacija o Romima tiskanih od 1990. do 2000, godine u Republici Hrvatskoj, Društvena istraživanja, br. 2-3., str. 337-344, Zagreb, 2000.
31. Rožman, Krešimir: Zabrana diskriminacije u radnim odnosima, Hrvatska pravna revija 9/2003
32. Štambuk, Maja: Romi u društvenom prostoru Hrvatske, Društvena istraživanja, Zagreb, br. 46/47, 2000.
33. Zoon, Ina: Izvješće o preprekama s kojima se suočava romska manjina u Hrvatskoj u pristupu različitim kategorijama prava a osobito državljanstvu, stanovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi, rujan 2002.


1 Državni zavod za statistiku, podaci iz popisa stanovništva provedenog od 1. do 15. travnja 2001. na temelju Zakona o popisu stanovništva, kućanstava i stanova

2 Najveća manjinska skupina su Srbi, 4,54%, Talijani 0,44%, Bošnjaci 0,47%, Česi 0,24% i Mađari 0,37%

3 Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina u Mišljenju o Hrvatskoj, 6. travnja 2001. (str. 29) naglašava razlike između službenih podataka Vlade i stvarnog broja osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama u Hrvatskoj

4 Nacionalni program za Rome, listopad 2003.

5 ERRC u Hrvatskoj, Izvještaj s terena Saveline Danove i Rumyana Russinova, ljeto 1998; Romi/Cigani: Europska manjina, Međunarodna grupa za prava manjina, Jean-Pierre Liegeois i Nicolae Georghe, listopad 1995.

6 Nacionalni program za Rome, listopad 2003.

7 Razgovor s lokalnom konzultanticom 30. siječnja 2004.

8 Nacionalni program za Rome, listopad 2003.

9 Hrvatić, Ivančić 2000, Povijesno-socijalna obilježja Roma u Hrvatskoj, Društvena istraživanja br. 2-3 (46-47, str. 251-266)

10 Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima, Državni ured za zaštitu obitelji, materinstva i mladih, dr. Slobodan Uzelac i drugi, znanstveno istraživanje, 2002

11 Župan Međimurske županije, Branko Levačić, u razgovor 10. 3. 2004. objasnio je konzultantima da je prije 1991. većina Roma bila zaposlena jer su tadašnja poduzeća bila u državnom vlasništvu i bili su obvezni zaposliti Rome, ali su Romi u stvari bili zaposleni i plaćeni ali nisu radili, nisu dolazili na posao, bili su plaćani ni za što, "mi smo ovdje imali velika poduzeća s 8000 radnika koja su si mogla priuštiti da drže 200 Roma koji nisu radili."

12 Mirjana Bogdanović Kramber u Strategije protiv nezaposlenosti, Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, 2001.

13 Sanja Crnković Pozaić u Strategije protiv nezaposlenosti, Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, 2001.

14 U usporedbi sa 60-70% u državama Europske unije

15 Podaci Saveza samostalnih sindikata Hrvatske

16 Nacionalni program za Rome: prema bivšem Ministarstvu rada i socijalne skrbi 21.380 Roma dobiva socijalnu pomoć

17 Jelena Čugalj iz Centra za socijalni rad u razgovoru s lokalnom konzultanticom 30. siječnja 2004.

18 Janja Balent u razgovoru s lokalnom konzultanticom 30. siječnja 2004.

19 Kultura mira, Projekt Udruge Roma iz Belog Manastira, istraživanje provedeno u prosincu 2000.

20 Lovrić, Branka: Hrvatski Romi na pragu trećeg tisućljeća, travanj 2000.

21 Jutarnji list, 11.12.2003., citirajući gđu Mačetić-Kapetanović, direktoricu Centra za socijalni rad Pešćenica

22 Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima, Državni ured za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, dr. Slobodan Uzelac i drugi, znanstveno istraživanje, 2002.

23 Nevladine romske organizacije u razgovoru s lokalnom konzultanticom

24 Podaci Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje: 97% romskih žena nema nikakve kvalifikacije u usporedbi s 84% romskih muškaraca

25 Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima, Državni ured za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, dr. Slobodan Uzelac i drugi, znanstveno istraživanje, 2002. i razgovori s romskim nevladinim organizacijama

26 Nacionalni plan djelovanja za mlade, vidi dio IV

27 Razgovor s Romima u Međimurju

28 Večernji list, 26. rujna 2003.

29 Predrag Bejaković, Institut za javne financije, Zagreb, TI Hrvatska elektronski bilten 2/2002, Zagreb

30 Janja Balent, direktorica Centra za socijalni rad u Čakovcu

31 Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, izjava br. 118, 18. svibanj 2000.

32 Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima, Državni ured za zaštitu obitelji, materinstva i mladih, dr. Slobodan Uzelac i drugi, znanstveno istraživanje, 2002.

33 Branka Lovrić, Hrvatski Romi na pragu trećega tisućljeća, travanj 2000, istraživanje u romskim naseljima Struge i Kozari put u Zagrebu

34 Zoon, Ina: Izvještaj o preprekama s kojima se suočava romska manjina iz Hrvatske u pristupu različitim kategorijama prava, prvenstveno državljanstvu, stanovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi, rujan 2002.

35 razgovor s direktorom Područnog ureda Zavoda za zapošljavanje u Čakovcu

36 Večernji list, 26. rujna 2003. i razgovori s romskim nevladinim organizacijama u Međimurju

37 Vladimir Zebec, direktor Područnog ureda Zavoda za zapošljavanje u Čakovcu, 20. veljače 2004.

38 Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima, Državni ured za zaštitu obitelji, materinstva i mladih, dr. Slobodan Uzelac i drugi, znanstveno istraživanje, 2002.

39 Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima, Državni ured za zaštitu obitelji, materinstva i mladih, dr. Slobodan Uzelac i drugi, znanstveno istraživanje, 2002.

40 Drugi izvještaj ECRI-a o Hrvatskoj, Strasbourg, 3. srpnja 2001.

41 Jutarnji list, 11.12.2003.

42 Mišljenje o prijamu Hrvatske u članstvo Europske unije, Brisel, 20. travnja 2004., COM (2004)257 final, str. 86

43 Program poticanja zapošljavanja, Narodne novine 21/02

44 „Čini se da ne postoje mjere za dugotrajno nezaposlene“ Mišljenje o prijamu Hrvatske u članstvo Europske unije, Brisel, 20. travnja 2004., COM (2004)257 final, str. 86

45 Vera Babić, državna tajnica, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, sastanak 8.3.2004.

46 Prihvaćen na 5. sjednici Vlade 5. rujna 2002.

47 Mišljenje o prijamu Hrvatske u članstvo Europske unije, Brisel, 20. travnja 2004., COM (2004)257 final, str 86

48 Povjerenstvo za ravnopravnost spolova

49 Vera Babić, državna tajnica, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, sastanak 8.3.2004.

50 Vidi u daljnjem tekstu, 3. poglavlje, Provedba i praćenje politike

51 935.000 kn Ured za nacionalne manjine, 50.000 kn Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, te 1.000.000 kn Ministarstvo za zaštitu okoliša, Milena Klajner, predstojnica Ureda za nacionalne manjine u razgovoru sa konzultantima 6. ožujka 2004.

52 Prema istom izvoru

53 Vidi Prilog 1.

54 Vera Babić, državna tajnica, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, sastanak 8. ožujka 2004.

55 Razgovor Branko Levačić 10. ožujka 2004.

56 Razgovor Nada Kerovec, Hrvatski zavod za zapošljavanje 8. ožujka 2004.

57 Vera Babić, državna tajnica, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, sastanak 8. ožujka 2004.

58 Dopis od 21. srpnja 2004. koji je Zrinka Blažević, ravnateljica Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje uputila Veljku Kajtaziju, kandidatu za mjesto romskoga savjetnika.

59 Dario Baron, Hrvatski zavod za zapošljavanje, 8. ožujka 2004.

60 Zagreb, Narodne novine 23/2003

61 Razgovor s Anom Butković, predsjednicom Povjerenstva za brigu o građanima romske nacionalnosti u gradu Zagrebu, 20. svibnja 2004.

62 XIV poglavlje Nacionalnog programa za Rome (vidi prilog 2)

63 Odluka o imenovanju predsjednika i članova povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog programa za Rome (vidi prilog 2).

64 Milena Klajner, predstojnica Ureda za nacionalne manjine 6. ožujka 2004.; Vera Babić, državna tajnica, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, sastanak 8. ožujka 2004.

65 Vera Babić, državna tajnica, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, sastanak 8. ožujka 2004.

66 Neke vlasti, kao što je Međimurska županija, smatraju da sve programe za Rome trebaju financirati strani donatori, a ne županija svojim sredstvima.

67 Razgovor sa Zdenkom Ninić i Janom Zemba, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, 17. ožujka 2004.

68 www.soros.org/initiatives/roma/press/decade_20030701 and lnweb18.worldbank.org/eca/ecshd.nsf/0/5acb3fb63019d944c1256d6a00438015?opendocument&Start=1&Count=1000&ExpandView

69 Narodne novine 32/02, 86/02 i 114/03

70 Radionica za zaposlenike lokalnih zavoda za zapošljavanje koji rade s Romima, Zaključci i preporuke, Radionica br. II – Hrvatska (Čakovec, 27.-29. svibnja 2002.).

71 razgovor sa Vladimirom Zebecom, ravnateljem Zavoda za zapošljavanje u Čakovcu, 20. veljače 2004.

72 Isti izvor

73 Njihov rad također se temelji na Zakonu o posredovanju u zapošljavanju i pravima tijekom nezaposlenosti te na protudiskriminacijskim odredbama Zakona o radu.

74 Članak 4. Zakona o državnom inspektoratu, Narodne novine 76/99

75 Razgovor s Brankom Jordanićem, tadašnjim ravnateljem Državnog inspektorata, i Ilijom Tadićem, pomoćnikom glavnog inspektora i ravnateljem Inspekcije rada 9. ožujka 2004.

76 Narodne novine 41/2001

77 potpisana u studenom 1996.; ratificirana 5. studenog 1997.; na snazi od 5. studenog 1997.

78 potpisan 6. ožujka, 2002.; ratificiran 3. veljače 2003.

79 potpisana 8. ožujka 1999.; ratificirana 26. veljače 2003.; na snazi od 28. ožujka 2003.

80 potpisan 8. ožujka 1999.; ratificiran 26. veljače 2003.; na snazi od 1. travnja 2003.

81 potpisana 6. studenog 1996.; ratificirana 11. listopada 1997.; na snazi od 1. veljače 1998.

82 putem obavijesti o sukcesiji, Narodne novine, međunarodni ugovori 12/1993

83 Narodne novine SFRJ 4/64, Narodne novine, međunarodni ugovori 12/1993

84 putem obavijesti o sukcesiji, Narodne novine, međunarodni ugovori 12/1993

85 Narodne novine, međunarodni ugovori 2/1994 i 5/00

86 Članak 140. Ustava Republike Hrvatske

87 Narodne novine 41/2001

88 Narodne novine 155/02

89 Narodne novine, 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03

90 Zakon o pravima branitelja domovinskog rada i članova njihovih obitelji, Narodne novine 94/01 i 122/02

91 Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s posebnim potrebama, Narodne novine 143/02

92 ECRI, Drugi izvještaj o Hrvatskoj, Strasbourg, 3. srpnja 2002.

93 Narodne novine 109/03

94 Narodne novine 194/03

95 Narodne novine 110/097, 27/98, 50/00, 129/00,51/01, 111/03 i 190/03

96 Čl. 106, stavak 1, Kazneni zakon – onaj koji spriječi ili ograniči slobodu ili pravo zajamčeno Ustavom, zakonom ili drugim propisima ili nekome da prednost ili korist zbog njegove rase, bolje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, etničkog ili socijalnog podrijetla, imovinskog stanja, rođenja, obrazovanja, društvenog položaja ili nekog drugog obilježja, ili zbog njegove pripadnosti etničkoj ili nacionalnoj manjini

97 Čl. 114, Kazneni zakon – onaj koji spriječi ili ograniči pravo na rad, slobodu rada, slobodan odabir zvanja ili zanimanja, dostupnost radnog mjesta i zadaća svima pod istim uvjetima, pravo na plaću, radno vrijeme i stanku prema važećim zakonima, prava na socijalno i mirovinsko osiguranje, prava na posebnu zaštitu određenih skupina radnika, prava u slučaju nezaposlenosti, prava u svezi s majčinstvom i skrbi za djecu, ili druga prava utvrđena zakonom ili kolektivnim sporazumom

98 Čl. 174, stavak 1, Kazneni zakon – kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda koje prihvaća međunarodna zajednica na temelju rase, spola, boje kože, nacionalnog ili etničkog podrijetla

99 Čl. 174, stavak 2, Kazneni zakon – progon organizacija ili pojedinaca zbog njihova zalaganja za ravnopravnost ljudi

100 Čl. 174, stavak 3, Kazneni zakon

101 ECRI, Drugi izvještaj o Hrvatskoj, Strasbourg, 3. srpnja 2002.

102 Izvješće pučkog pravobranitelja za 2004: Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava

103 Prema izvješću Republike Hrvatske o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina iz ožujka 2004., u općinskim sudovima 5,5% su pripadnici nacionalnih manjina, u županijskim sudovima 8,2%, u trgovačkim sudovima 0,7% i 5,6% u Vrhovnom sudu, Upravnom sudu i Visokom trgovačkom sudu zajedno. U državnoj upravi radi 15% pripadnika nacionalnih manjina (u usporedbi za 7,47% koliko pripadnici nacionalnih manjina čine u sveukupnom broju stanovnika, prema Popisu stanovnika iz 2001.).

104 Narodne novine 27/11

105 Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, Mišljenje o Hrvatskoj, 6. travnja 2001., str. 23

106 ECRI, Drugi izvještaj o Hrvatskoj, Strasbourg, 3. srpnja 2002.

107 Izvještaj pučkog pravobranitelja za 2000, Zagreb, 2001, str. 97

108 ECRI, Drugi izvještaj o Hrvatskoj, Strasbourg, 3. srpnja 2002.

109 Izvješće Republike Hrvatske o provedbi Međunarodnog ugovora o građanskim i političkim pravima, 1999, 29

110 Navod su potvrdili predsjednici spomenutih sudova, gđa Vera Babić iz Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Dušanka Marinković Drača, pravnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske; Radovan Ivančević, glavni tajnik Hrvatske udruge poslodavaca, Večernji list, 4. lipnja 2003.

111 Razgovori sa diskriminiranim Romima

112 Dr.sci. Alan Uzelac, Pristup pravci – stanje u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2003.

113 Vjesnik, 13. prosinca 2001.

114 Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, Mišljenje o Hrvatskoj, 6. travnja 2001., str. 23

115 Međimurski župan je rekao: “Osjećam se ugroženim u vlastitom gradu jer me oni [Romi] uznemiravaju kad odem na kavu; osjećam se ugroženim jer me oni [Romi] uznemiravaju u mom susjedstvu; osjećam se ugroženim kad idem u bolnicu – ondje su [Romi] glasni i svađaju se s osobljem i na kraju dobiju bolje liječenje nego ja. Prije ili poslije u Međimurskoj županiji doći će do velike svađe zbog romskoga stanovništva.” Dodao je da se “svi građani Međimurske županije osjećaju ugroženi kad šalju djecu u školu zajedno s romskom djecom ” te da “stanovnici Međimurske županije ne zaslužuju da ih jedna marginalna skupina tako tretira.” U jednom drugom intervjuu, g. Levačić je izjavio da "nekoliko racija na godinu u romskim naseljima nije dovoljno." (Jutarnji list, 5. ožujka 5, 2001.

116 Narodne novine 76/99, 128/99, 68/01, 109/01, 122/03, 158/03 i 177/03

117 Većina medija obično naglašava etničko podrijetlo počinitelja zločina kad zločin počini pripadnik romskoga naroda. U veljači 2004. u Zagrebu spiker na lokalnom Radiju 101 komentirao je da Romi, kad peru vjetrobranska stakla za novac na ulici, prljaju automobile time što ih dodiruju.

118 Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, Mišljenje o Hrvatskoj prihvaćeno 6. travnja 2001., str. 54; Izvještaj pučkog pravobranitelja za 2000.; Izvještaj Human Rights Watcha za 2003.; Izjava Hrvatskog helsinškog odbora od 18. svibnja 2000.; Pisane napomene Europskog centra za prava Roma o Republici Hrvatskoj podnesene na razmatranje Odboru za ukidanje rasne diskriminacije Ujedinjenih naroda na njegovom 60. zasjedanju, 4-5. ožujka 2002.; Izvješće o Hrvatskoj američkog State Departmenta za 2000.; Zaključne primjedbe i preporuke Međunarodnog odbora za ukidanje rasne diskriminacije (ICERD-a) od 19. ožujka 2002.

119 Blaženka Novak iz Međimurske županije u časopisu Budućnost: "Istina je da Romi nisu traženi radnici zbog nedostatnog obrazovanja i načina na koji žive. "

120 Statistički podaci koje je dala Vlada u srpnju 2000. za Izvješće Savjetodavnom odboru za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, Mišljenje o Hrvatskoj prihvaćeno 6. travnja 2001., str. 55

121 Prema popisu stanovnika iz 2001., u Međimurskoj županiji živi 118.426 osoba, a od toga je oko 5000 Roma

122 Narodne novine 112/00

123 Razgovor s Vladimirom Zebecom, ravnateljem Zavoda za zapošljavanje u Čakovcu, 20. veljače 2004.

124 Vera Babić, državna tajnica za rad, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, na sastanku s konzultanticama, 8. ožujka 2004.

125 Istraživanje o stavovima poslodavaca prema profesionalnim i obiteljskim aktivnostima žena (Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima), Državni zavod za zaštitu obitelji, majčinstva i mladeži; istraživanje je provela ženska udruga B.a.B.e., Zagreb, 2002.

126 Vidi poglavlje VII.

127 Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima), Državni zavod za zaštitu obitelji, majčinstva i mladeži, dr. Slobodan Uzelac i drugi, znanstveno istraživanje, Zagreb, 2002.

128 U usporedbi s ukupnim brojem stanovnika, u kojem je 80,8% hrvatskog stanovništva starijeg od 15 godina završilo najmanje osnovnu školu, još 15,7% stekli su neko osnovnoškolsko obrazovanje, dok je 3,6% bez ikakvog školovanja ili su podaci o njihovu obrazovanju nepoznati. 47,1% završilo je neki oblik srednjoškolskog obrazovanja, višu školu (dvogodišnji program poslije srednje škole) 4,1% a 7,8% diplomiralo je na sveučilištu ili umjetničkoj akademiji. Svake godine u Hrvatskoj više od 100.000 učenika završi osnovnu ili srednju školu, a oko 14.000 studenata diplomira na sveučilištu ili nekom strukovnom studiju (podaci Državnog zavoda za statistiku)

129 Pisane napomene Europskog centra za prava Roma o Republici Hrvatskoj podnesene na razmatranje Odboru za ukidanje rasne diskriminacije Ujedinjenih naroda na njegovom 60. zasjedanju, 4-5. ožujka 2002.; Izvještaj američkog State Departmenta o Hrvatskoj za 2000.

130 Djeca branitelja, itd.

131 Zoon, Ina: Izvješće o preprekama s kojima se suočava romska manjina u Hrvatskoj kad je riječ o pristupu različitim kategorijama prava, a posebice državljanstvu, stanovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi, rujan 2002.

132 Isti izvor

133 Izvješće Svjetske banke o gospodarskoj osjetljivosti i blagostanju, istraživanje u Hrvatskoj, izvješće br. 22079-HR, Svjetska banka, travanj 2001.

134 Nacionalni program za Rome