IZVJEŠTAJ

Projekat Vijeća Evrope:
PRISTUP ZAPOŠLJAVANJU ROMSKE POPULACIJE

Bosna i Hercegovina
Juni 2004

Amir Sarajlić

              ”Aktuelna situacija vezana za romsku populaciju Bosne i Hercegovine najgora je na Balkanu. 70% Roma ne može preživjeti bez socijalne pomoći koja iznosi 15 Eura, a koja je ujedno i neredovna.
              60% populacije Roma u BiH je nepismeno, 90% nema zdravstvenog osiguranja i 80% nema nikakve (obrazovne) kvalifikacije.”

Robert Beecroft, Šef misije OSCE-a u BiH

SADRŽAJ

I IZVRŠNI REZIME
II UVOD
III POKAZATELJI ZAPOSLENOSTI ROMA
IV RAZVOJNA POLITIKA ZAPOŠLJAVANJA I NJEZINO SPROVOĐENJE
V ZAKONODAVNI OKVIRI
VI RASNA DISKRIMINACIJA U/I PRI ZAPOŠLJAVANJU
VII PRISTUP STRUČNOJ OBUCI
VIII ROMSKA ŽENA
IX ROMSKA OMLADINA
X MEĐUSEKTORSKI ODNOSI: OBRAZOVANJE, STAMBENO PITANJE, ZDRAVSTVO, SOCIJALNA ZAŠTITA
XI POSTOJEĆI PROJEKTI ZAPOŠLJAVANJA
XII PRAKTIČNI PRIMJERI
XIII ZAKLJUČCI I PREPORUKE
XIV BIBLIOGRAFIJA
XV DODACI

Dio I. IZVRŠNI REZIME


Prema Opštem sporazumu o miru potpisanom s kraja rata 1995 godine, Bosna i Hercegovina ima podjeljen obrazovni, zakonodavni i administravni sistem i politiku sa višestrukom strukturom vlasti. Etničke tenzije i dalje ostaju ozbiljne u velikom dijelu zemlje. Značajan broj ljudi je i dalje raseljen u i izvan Bosne i Hercegovina (BiH), dok većina mlađe populacije želi napustiti zemlju ukoliko im se za to ukaže prilika. Uslijed ratnih razaranja i tekuće privatizacije u post ratnom periodu velika državna preduzeća ili bivaju ugašena ili rade sa veoma niskim kapacitetima. Nedostatak neophodnih investicija i pravne države kao i uvođenje standarda Evropske Unije sputava efikasniju proizvodnju i marketing takođe i u poljoprivrednom sektoru. U tako složenim i nestabilnim uslovima BiH ne predstavlja privlačno tržište za ulazak stranih investitora.

Kao posljedica, više od jedne trećine radne snage, je nezaposleno. Nadalje, više od jedne trećine zaposlenih ima, ekonomskim rječnikom rečeno, nestabilan posao. BiH ekonomija u najvećoj mjeri zavisi od međunarodne podrške i sive ekonomije, uvećavajući na taj način probleme kao što su siromaštvo, korupcija, nizak nivo društvenog dohotka, nejednakosti među spolovima i kriminala. Blizu 20 % stanovništva živi ispod opšte granice siromaštva koja iznosi 900 eura godišnje.19 Situacija je umnogome teža za marginalizirane kategorije stanovništva kao što su povratnici, žene, starije osobe i manjine bez ikakvih primanja, adekvatnog obrazovanja ali i njihovog uključenja u sistem društvenog bogatstva i zajednice. Većina ovih kategorija suočava se ozbiljnom diskriminacijom koja je proizvod stereotipa i predrasuda.

Informacije prikupljene kroz istraživanje podupiru pretpostavku da je stopa nezaposlenosti među Romima mnogo veća nego opća nezaposlenost i doseže brojku, procentualno izraženo od 99 %. Bilo kako bilo, Romi pronalaze povremene poslove kroz javne radove i skrpe neki prihod radeći u sivoj ekonomiji, uglavnom sakupljajući sekundarne sirovine. Nadalje, vrlo je alarmantno da ljudi iz vlasti nisu svjesni izuzetno visoke stope nezaposlenosti Roma i da ne preduzimaju nikakve aktivnosti u prevazilaženju ovog problema. Kao izgovor vlasti pominju globalnu stopu nezaposlenosti (42 % službeni podatak) i nizak stepen obrazovanosti romske populacije.

Romi, kao razlog nezaposlenosti, najčešće ako ne i uvijek, navode svoju etničku pripadnost, kao drugi razlog navode tešku ekonomsku situaciju u zemlji i konačno, njihovu obrazovnu i stručnu osposobljenost koju vide kao nedovoljnu, kao treći razlog.

Pored diskriminacije na tržištu rada tu je još jedan aspekt koji otežava mogućnosti zapošljavanja Roma, a to je konkurencija. U svijetlu nove tržišne ekonomije konkurencija postaje veoma oštra i poslodavci nisu voljni preuzeti nikakve rizike te tako zapošljavaju radnike sa najvišim obrazovnim nivoom i najboljim kvalifikacijama. Na tržištu, sa viškom kvalifikovane radne snage, Romi će svakako ostati posljednji u redu.
U svrhu spriječavanja dalje marginalizacije Roma, registracija (lični dokumenti) Roma treba zauzeti važno mjesto, a koja bi bila besplatna tako da barem ova populacija stekne osnovne uslove za uživanje socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Vlada takođe treba uključiti romske žene i omladinu u programe zapošljavanja.

Tradicionalna romska zanimanja nestaju. U današnjoj BiH nema više potražnje za specifičnim, uglavnom ručno rađenim proizvodima. Na tržištu preplavljenom jeftinim kineskim i drugim uvezenim proizvodima, ručno rađeni proizvodi Roma postali su skupi za lokalnog potrošaća. Oživljavanje ovakve proizvodnje predstavlja opciju samo ukoliko bi se osigurao plasman na tržište van granica BiH. Mogućnosti zapošljavanja koje bi se stvorile na ovaj način teško da bi bile dovoljne.

Radno zakonodavstvo postoji ali zbog nepostojanja koherentne strategije i politike o specifičnim pitanjima jednakosti u zapošljavanju ovi zakoni su daleko od adekvatnog i garantuju minimum sigurnosti.
Takođe, i strategija koja se odnosi na romska pitanja je vrlo nerazvijena i iziskuje da bude dalje elaborirana kao i odgovarajuća sektorska i politika zapošljavanja na nivou opština. Zbog nepostojanja zakonskih instrumenata, strategija/politika nemoguće je sprovesti implementaciju i nadzor. Kjučna uloga zavoda za zapošljavanje i inspekcije rada iako su njihove uloge vrlo jasno definirane zakonom, ne može biti sprovedena zbog nepostojanja kapaciteta i izvora. Uloga društvenih partnera nije dovoljno jaka u društvu gdje vlada pokušava da usvoji svoju izmjenjenu ulogu u tržišnoj ekonomiji. Izgleda da nepostoji jasna slika o ulozi vlade u izmjenjenim okolnostima što svakako paralizira napredak.

Zakonski okvir mora biti više nego dovoljan da spriječi prepozna pitanja koja se tiču diskriminacije. Kakogod, kompleksan sistem vlasti i često dugački sudski procesi ne olakšavaju građanima podnošenje žalbi o diskriminaciji na poslu. Diskriminaciju prilikom zapošljavanja izuzetno je teško dokazati i ona nije ni zakonski dovoljno definirana. Pored svih zakonskih mjera koje su na snazi još uvijek je poslodavcima ostavljen prostor da se ponašaju prema vlastitim pravilima posebno tamo gdje postoji višak radne snage. Oni sretnici koji nađu posao ili ga već imaju nastoje da ga zadrže čak i ako uslovi pod kojima rade nisu u skladu sa zakonom. Romi su dakako laka meta i može se desiti da čak sakriju svoj identitet kako bi zadržali posao.

Princip jednakosti i zabrana diskriminacije u BiH u skladu su sa međunarodnim standardima o ljudskim pravima, ali takođe i mnogi međunarodni ugovori koji zabranjuju sve oblike diskriminacije izloženi u Međunarodnom sporazumu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, u Konvenciji međunarodne organizacije rada kao i Evropskoj Konvenciji o ljudskim pravima potpisani su od strane BiH. Kakogod, prioritet nije dat pitanjima jednakosti jer vlada teško da je u stanju da se nosi sa svim problemima iz oblasti zapošljavanja prouzrokovanih u fazom tranzicije u kojoj se zemlja nalazi.

Mali broj žalbi uloženih od strane Roma, a koji se tiču diskriminacije na radnom mjestu potiče iz činjenice da je broj Roma koji imaju zaposlenje zanemarljiv. Razlog zbog kog su Romi nezaposleni potiče od diskriminacije, Romi će sakriti svoj identitet ukoliko bi im posao bio ponuđen iz straha da ga ne izgube. Takođe, broj Roma koji imaju redovan posao čak iako uzmemo u obzir one sa niskim obrazovnim nivoom, je još daleko predstavljenog (manje od 0% u poređenju sa 38% većinskog stanovništva). Najšokantnija je ipak činjenica da Ustav BiH nedozvoljava Romima ali i drugim nacionalnim manjinama da budu izabrani u državno predsjedništvo ili pak za predsjedavajućeg državnog parlamenta.

Projekti zapošljavanja postoje ali ne ciljaju nezaposlene koji žive ispod granice siromaštva, uključujući tu i većinsku romsku populaciju. Nadalje, zavodi za zapošljavanje nisu čak ni razmatrali mogućnosti obezbjeđenja kredita ili grantova romskim inicijativama, jer nisu u kontaktu sa ovom kategorijom stanovništva BiH. Obje strane, romske nevladine organizacije i zavodi za zapošljavanje trebali bi imati više proaktivan pristup i razmotriti uvođenje razmjene informacija u smislu bolje saradnje. Nephodno je stvoriti nove mogućnosti za zapošljavanje i povoljnije ekonomsko okruženje koje bi percipiralo i romsku populaciju.

Očita je potreba za programe prekvalifikacije i dokvalifikacije koji bi bili više tržišno orjentirani. Određene aktivnosti na promoviranju programa prekvalifikacije i dokvalifikacije su u toku. Ovi programi trebaju uključiti romsku populaciju ali i druge ugrožene kategorije i pokriti njihove troškove školarine kao i troškove prevoza prevashodno zbog njihovog društveno ekonomskog položaja.

Usprkos činjenici da su Romkinje kategorija koja je posebno ugrožena, od strane društva, od vlastite zajednice u kojoj živi, one uspijevaju u određenoj mjeri da poprave i utiču na kućni budžet. Obrazovanje je ponovo ključ da se dosegne viši nivo zapošljavanja i popravi status žene Romkinje. Ova pitanja trebaju biti uvrštena i postati integralni dio programa koje vode Gender Centri.

Romska omladina je takođe u nezavidnom položaju kada se govori o pristupu tržištu rada ili programima prekvalifikacije i dokvalifikacije zbog nedovoljnog stepena obrazovanosti. Postojeći programi koji tretiraju pitanja omladine u najširem smislu treba da uključe i romsku omladinu. Ovo zahtjeva proaktivan pristup od strane romskih omladinskih grupa, NVO-a ali takođe i od postojećih državnih organa koji se bave ovom problematikom. Poboljšanja mogu biti napravljena prevashodno na polju popularizacije i adekvatnog obavještavanja svih aktera sa posebnim osvrtom na romsku omladinu, prevazilaženju prepreka te uspostavi dijalogaizmeđu svih aktera. Izgleda da postoji svijest da se neophodno fokusirati na zapošljavanje mladih, generalno, uzimajući u obzir činjenicu da je veliki broj mladih zaposlen u neformalnoj ekonomiji.

Položaj Roma u urbanim sredinama neznatno je bolji od položaja Roma koji naseljavaju raralne dijelove zemlje. Obe kategorije nemaju pristup finansijskim i proizvodnim resursima ali Romi iz urbanih sredina imaju nešto bolje šanse za goli opstanak.

Iako Romi trenutno predstavljaju najveću manjinsku skupinu u BiH njihova politička zastupljenost nije adekvatna njihovom ukupnom broju. Ovakva situacija je uslovljena djelimično činjenicom da sami Romi pokazuju mali interes za političkim predstavljanjem ali takođe i činjenicom da je establišment političkih stranaka koncipiran na etničkom principu, kao što se može vidjeti i u drugim balkanskim zemljama, samo što je u BiH među konstitutivnim narodima. Ustav takođe nedozvoljava manjinama da obnašaju visoke političke funkcije što svakako ne može biti motiv nečijeg političkog angažiranja. Uglavnom kroz donošenje političkih odluka i lobiranja Romi mogu uticati na državne organe kako bi prioretizirali svoj društveno-ekonomski položaj. U tom smislu bilo bi mudro pridružiti se vodećim političkim strankama i na taj način lobirati za romska pitanja.

Očigledno je da su Romi u BiH ozbiljno ugroženi u svim sferama života bilo da se radi o nedovoljnoj podršci jednog segmenta koji vodi daljnjim ograničenjima u drugim segmentima života. Kao primjer za to može poslužiti nizak nivo obrazovanosti romske populacije koji ih dalje onemogućava da registruju samostalni obrt ili pri zapošljavanju u javni sektor, loši životni i stambeni uslovi sprečavaju ih da pohađaju školu, nizak nivo uslova za život smanjuje i njihove šanse za obrazovanjem i zapošljavanjem, a bez registracije na birou za zapošljavanje ne mogu imati ni pristup zdravstvenom osiguranju. Sama socijalna poimoć nedovoljna je za golo preživljavanje. Ovakva situacija ne ostavlja mnogo izbora romskoj populaciji za život dostojan čovjeka.

Da bi se gore pomenuti problemi prevazišli veoma je važno stvoriti jednake mogućnosti za Rome kako bi mogli sudjelovati u postojećim programima, u prevazilaženju prepreka, onemogućavanju Roma da učestvuju u postojećim programima (vidi preporuke) i jačanju i podršci postojećim inicijativama kao što je uspostavljanje saradnje između biroa za zapošljavanje, škola i preduzeća, kako bi se bolje odgovorilo na potrebe tržišta rada. Samo stvaranjem boljih mehanizama za saradnju postojeće strukture (Biroi za zapošljavanje, škole, itd.) s jedne strane, romske zajednice ili/i romske NVO, s druge strane mogu popraviti položaj Roma kada se govori o zapošljavanju.

Drugi dio: Uvod


Pozadina:

Brojnost romske polulacije u Bosni i Hercegoviniu ovom času nije poznata. Prema zvaničnim statistikama sa popisa 1991. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 8.86420 Roma. Istovremeno, podaci koje su prikupile romske nevladine organizacije, govore o 60.000 do 80.00021 Roma koji žive u BiH. Može se pretpostaviti da je istina negdje u sredini, te procijeniti da bi brojka najbliža istini bila oko 50,000 Roma u BiH 1991. To bi značilo da su bosanskohercegovački Romi najbrojnija manjina u BiH.

Glavni uzrok ovog nesuglasja leži u činjenici da su se tokom popisa stanovništva Romi izjašnjavali kao Jugoslaveni, Muslimani ili Ostali. Jedno od objašnjenja za ovu pojavu moglo bi se pronaći u sposobnosti romskog naroda da se prilagodi zajednici u kojoj žive, prihvati običaje, religiju i jezik, pa čak i nacionalnu identifikaciju. Za vrijeme rata, ali i u poslijeratnom periodu, u zavisnosti od prebivališta mnogi su se Romi izjašnjavali, a i danas se izjašnjavaju kao Bošnjaci.

Prije rata, bosanski su Romi živjeli kao i svi drugi Romi u Jugoslaviji. Za vrijeme bivše Jugoslavije manjinska prava Roma bila su poštovana. Oni sami, period Titove vladavine označavaju kao svoje “zlatno doba”.
Međutim, po izbijanju rata u Bosni i Hercegovini, za Rome su se prilike znatno pogoršale. Posljedice rata (visoka stopa nezaposlenosti, uništena imovina itd.) gurnule su ih na društvenu marginu.

Polje istraživanja:

U toku ovog istraživanja, konsultant se fokusirao na sve romske grupe, a posebna pažnja pridana je Romkinjama i romskoj omladini. 90 % intervjuiranih Roma bili su građani BiH, a ostalih 10 % činile su izbjeglice i raseljena lica. Ove grupe mogu se razvrstati prema:

    q Prebivalištu
    q Dobi
    q Spolu
    q Državljanstvu
    q Obrazovanju
    q Zaposlenosti/izvoru prihoda

    Tokom istraživanja konsultant je posjetio romska naselja u Doboju - Stara Čaršija (RS), Zenici - Blatuša, Sarajevu - Gorica i Cigansko brdo i Tuzli - Crvene njive.
    U ovih pet romskih naselja živi 167 porodica, odnosno 847 osoba. Većina ovih ljudi zarađuje za život skupljajući sekundarne sirovine, od prodaje tekstila i plastike, voća i povrća na zelenoj pijaci i – tek nekolicina – od prosjačenja. Prema informacijama predstavnika romskih udruženja, samo 32 osobe romske nacionalnosti imaju stalni posao u javnom sektoru, a od njih 32, pet je žena.

    Tabela: 1

JAVNI SEKTOR

JKP “Park” i KJKP”RAD”

JKP “Alba” i
Gradsko groblje

Nema zaposlenih

Komunalno preduzeće

Sarajevo

Zenica

Doboj

Tuzla Canton

8

5

/

19

Uslovi za stanovanje su općenito jako loši, s izuzetkom novoizgrađenog naselja na Gorici (Sarajevo) i u Staroj Čaršiji (Doboj).

Obrazovni nivo je jako nizak u svim ovim zajednicama, tako da je tek nekoliko osoba romske nacionalnosti ima (kompletirano) srednje obrazovanje, većina nije završila ni osnovnu školu (samo po tri ili četiri razreda). Veliki broj Roma u BiH je nepismen.

U značajnom broju romskih porodica bračni status roditelja nije reguliran, niti su djeca registrirana kod lokalnih nadležnih institucija.

Svi stanovnici se izjašnjavaju građanima BiH.

Svrha istraživanja:

Svrha ovog izvještaja je prikupljanje informacija u vezi s mogućnostima za zapošljavanje Roma. Izvještaj će pokazati aktualnu situaciju Roma u BiH, te probleme i potrebe s kojima se romski narod svakodnevno suočava. Još jedan razlog za sačinjavanje ovog izvještaja jeste raširena diskriminacija prema Romima u svim sferama života, a naročito pri zapošljavanju. Smatrali smo da je potrebno istražiti da li se kad je diskriminacija u pitanju, radi o pojedinačnim incidentima, ili je riječ o sistemskim preprekama koji onemogućavaju Rome da dođu do zaposlenja. Izvještaj će se fokusirati ne nedavno usvojenu legislativu i njenu primjenu, kao i na ratifikaciju međunarodnog instrumentarija i usklađenosti BiH vlasti s ovim međunarodnim standardima.

Prikupljanje podataka

Infromacije date u ovom izvještaju prikupljene se iz različitih izvora i uz korištenje različitih metoda koje se mogu opisati kako slijedi:

      1. Istraživanje je obavljeno u 4 grada u oba entiteta (3 u Federaciji i 1 u Republici Srpskoj (RS)), a njegovi nalazi se baziraju na dvije posjete terenu u svakom od gradova.
      2. Tokom istraživanja u sva 4 grada sljedeće grupe su intervjuirane:

          a) Romske NVO
          b) Romske ženske organizacije
          c) Romske omladinske NVO
          d) Romi, fizička lica u potrazi za poslom
          e) Romi, raseljena lica i izbjeglice u kampovima (kolektivnim centrima)

      3. Razgovori sa državnim i privatnim poslodavcima
      4. Razgovori sa predstavnicima zavoda za zapošljavanje
      5. Vladini zvaničnici na svim razinama (lokalna, kantonalna, federalna, državna)
      6. Međunarodni i lokalni nevladin sektor
      7. Pojedinačni intervjui s Romima dobi od 15 do 65 godina, prema slučajnom uzorku

1. Žene 63
2. Mladi 20

      3. Muškarci 55

Svi intervjuirani mogu se podijeliti u 4 grupe:

        q Domicilni (Romi koji su rođeni u BiH, koji nisu napuštali zemlju tokom rata i koji još žive u BiH).
        q Romi povratnici (koji su tokom rata izbjegli u zapadnoevropske zemlje, uglavnom Njemačku i sad su nastanjeni u BiH)
        q Interno raseljena lica, Romi izbjegli iz Republike Srpske
        q Romi izbjeglice sa Kosova i iz Srbije koji su došli u BiH tokom NATO intervencije 1999.

      Tokom istraživačkog rada na projektu, lokalni konsultant je upotrijebio različite izvore informiranja, koji se mogu klasificirati kako slijedi:

        q Zvanične vladine biltene
        q Izvještaje organizacija za ljudska prava
        q Službeni listovi
        q Izvještaju lokalnih i međunarodnih NVO
        q Statistike
        q Zvanične podatke sa popisa stanovništva
        q Direktne kontakte sa svim stranama u projektu, pomenutim u nacrtu plana rada22
        q Internet/relevantne web stranice

      Sve prikuljene informacije zasnovane su na pouzdanim i najsvježijim materijalima do kojih se moglo doći.

Dio III Situacija vezana za zapošljavanje Roma


Broj Roma:

Romska populacija u BiH nastoji živjeti i raditi tako da što manje skreće pažnju na sebe. Oni vjeruju da je sigurnije ne sudjelovati u javnom životu i nerado se uključuju u politiku. Oni prosto egzistiraju i preživljavaju kao i generacije prije njih, što tiše i nevidljivije. Čini im se probleme mogu izbjeći tako što se neće izjašnjavati kao Romi. Ipak, Rome je Vlada BiH, na državnoj i entitetskoj razini, odnedavno priznala kao nespornu nacionalnu, etničku manjinu, pa su stvoreni i zakonski preduvjeti za zaštitu njihovih prava, kao što je anti-diskriminacijska legislativa. Romi sada imaju jednaka prava kao i druge manjine u multikulturnom bosanskohercegovačkom društvu.

Činjenica da se Romi ne izjašnjavaju otvoreno kao takvi, stvara poteškoće u procjeni njihovog broja u BiH danas. U nedostatku poslijeratnog popisa, niko sa sigurnošću ne zna koliki je doista broj Roma.

Postoje procjene, ali one znatno variraju. Isto se može primijetiti i na ukupnom broju stanovnika u BiH. Profesor Ilijas Bošnjaković procjenjuje da je populaciju BiH 2001. činilo 3.364,324 ljudi u usporedbi s 4. 377,033 ljudi 1991, naznačavajući gubitak od gotovo cijelog miliona osoba. Ovo se također razlikuje od zvanične cifre od 3.756,806 žitelja 2000. Treća procjena je nedavno data putem studije koja se odnosi na istraživanje životnog standarda (Living Standards Measurements Survey - LSMS), u kojem se tvrdi da je broj stanovnika BiH 3.514,945, (250.000 manje od zvaničnih brojki, 150.000 više od Bošnjakovićevog proračuna).23

Prema popisu iz 1991, 4.377,033 ljudi živjelo je u BiH, uključujući i sljedeće nacionalne manjine:

· Albanci 4.925
· Česi 590
· Italijani 732
· Jevreji 426
· Mađari 893
· Nijemci 470
· Poljaci 526
· Rumuni 162
· Rusi 297
· Rusini i Slovaci 297
· Turci 267
· Ukrajinci 3.929
· Nepoznato 35.670
· Nisu se nacionalno izjasnili 14.585
· Ostali 17.592
· Regionalna pripadnost 224

Prema današnjim procjenama broja stanovnika (30.06.2002), broj žitelja u BiH iznosi 3.828.397.24

Na popisu stanovništva 1991 godine, veliki broj ljudi u BiH – uključujući i Rome – izjašnjavao se kao Jugoslaveni ili Muslimani (danas Bošnjaci), Hrvati ili Srbi. Kad govorimo o Romima, ovo se i danas događa i može se objasniti sljedećim razlozima:

      · Ravnodušnost (neshvaćanje važnosti) prema popisu
      · Neodgovarajući osjećaj za samoodređenje
      · Prilagodba uvjetima života okruženja (prihvatanje navika, kulture, jezika, religije, čak i nacionalne pripadnosti)
      · Romi sa srednjim obrazovanjem (ili višim), koji su uspjeli dobiti posao nerado se izjašnjavaju Romima (zbog straha od otpuštanja – potvrđenog od strane Roma i ne-Roma)25

Na popisu je bilo14,585 ljudi koji se se proglasili Jugoslavenima, a za 35.670 nije bilo moguće utvrditi koji im identitet pripada. Ovo predstavlja značajan broj od 50.255 ljudi koje nije bilo moguće identificirati prema etničkoj grupi.

Razvoj tržišta rada:

Tržište rada u Bosni i Hercegovini opterećeno je nizom problema. Uz poslijeratni privredni kolaps, u BiH se također ulažu napori da se izvrši tranzicija sa centralizirane planske privrede (“komunističke”) na tržišnu privredu. Ova su dva najvažnija činitelja koja imaju presudan utjecaj na organizaciju zapošljavanja, ponudu i potražnju na tržištu rada i njihovo uspješno zadovoljenje. U ovom trenutku raspoloživa radna snaga nije adekvatno osposobljena da ispuni zahtjeve tržišta rada. Također, primijetna je inertnost i nefleksibilnost radne snage – nesklonost pojedinaca za prekvalifikaciju, promjenu profesije. U prethodnom sistemu, nakon zapošljavanja, posao se mogao zadržati do kraja radnog vijeka.

Pokretljivost radne snage
Uz sve rečeno, tržište rada je još uvijek rascjepkano i ne omogućava pokretjivost radne snage. Tržišta oba entiteta su geografski vrlo skučen prostor, te se poslodavci uglavnom oslanjaju na lokalno tržište rada. Fragmentirano stanje BiH privrede i postojanje izoliranih lokalnih privreda unutar oba entiteta je zabrijnavajuće, stoga što lokalna tržišta ne nude dovoljno mogućnosti za razvoj privrede sposobne za specijaliziranu proizvodnju i promociju komparativnih prednosti BiH. Što je tržište manje, veća je vjerojatnoća nestabilne potražnje. Lokalna tržišta nude malo prilika za proširenje biznisa i istovremeno povećanje zaposlenosti. S jako niskom pokretljivošću rada, mnogim radnicima su nedostupna najbolja radna mjesta, a poslodavcima najefikasnija radna snaga. Vlasti na svim razinama ne podržavaju geografsku pokretljivost radnika ni unutar svakog entiteta, ni među entitetima. Niska pokretljivost radnika rezultat je ozbiljnih prepreka za povratak imovine i radnih mjesta. Pokretljivost je uvjetovana slabom privredom i niskom razinom potražnje. Entiteti i regije su zatvoreni i opterećeni sa visokom stopom nezaposlenosti. Razvojni planovi su fragmentirani i provode se spontano, bez stateškog plana koji bi doprinio smanjenju stope nezaposlenosti i povećanju privrednog rasta u zemlji. Imajući u vidu ovakvu situaciju, šanse radnika da povećaju zarade i nadnice su ograničene. Izvan lokalnog okvira, kao i među entitetima, prisutan je također i nedostatak informacija o raspoloživim radnim mjestima i mogućnostima za obuku. Općenito, u situaciji nedovoljne sigurnosti u zemlji, pojedinci nerado odlaze drugdje u potragu za poslom. Oni koji to učine, moraju imati hrabrosti da se presele u područja gdje je još uvijek snažno raširena diskriminacija na osnovu etničke i vjerske pripadnosti.
Uz to, ni u regionu Balkana nema mobilnosti radne snage. Zbog straha od terorizma26, granice su strogo kontrolirane. No, čini se da ljudi iz FBiH imaju više mogućnosti za putovanja po regionu, nego ljudi iz RS.
Radno zakonodavstvo
Postojeće radno zakonodavstvo je oslonjeno na zahtjeve tržišne provrede. Radno zakonodavstvo je uglavnom usklađeno sa standardima EU. Međutim, postojeća legislativa de jure štiti od diksriminacije na osnovu etničke dobne i spolne pripadnosti, dok de facto često biva prekršena.

Političke prepreke
Političke podjele sprečavaju pokretljivost radne snage. Ključni faktor koji utječe na situaciju na tržištu rada u privredi BiH je institucionalni okvir. Ovo prvenstveno uključuje politički sistem (prema konstitutivnosti naroda) koji je stvorio veoma složen sistem vlasti i njenih ustanova, ali se također reflektira na društvo i njegovu organizaciju. I vlast i politički sistem djeluju na osnovu vlastitih političkih preferencija i utjecaja, a na taj način se razvija društvena sredina obilježena odnosima moći i interesa. Uz to, BiH institucionalni okvir, uključuje njene ekonomske odnose, kao i zakone, propise i društvene standarde.

Neformalni sektor
Veliki broj ljudi je zaposlen u neformalnom sektoru, posebice mladi.
Nadnice
Poslodavci nisu uključeni u donošenje udluka o kolektivnim ugovorima i kao rezultat toga cijena rada ne može biti stimulativna mjera zapošljavanju mladih i visoko produktivnih radnika, (posebno u Federaciji). U Federaciji BiH još uvijek nije utvrđena minimalna cijena rada.
Prema riječima gđe. Džane Kadribegović, pomoćnika ministra u Ministarstvu za rad i socijalnu politiku najniža plata u Federaciji iznosi 500 KM bruto odnosno 300 KM neto (150 Euro).

Agencije za zapošljavanje
Agencije za zapošljavanje imaju veoma sužen djelokrug rada.
Što se tiče aktivnih programa zapošljavanja, agencije u Federaciji daju kredite dok u RS kao stimulativnu mjera zapošljavanju, koriste nepovratna sredstva27 onim preduzećima koja predstave programe zapošljavanja. Takođe jedna od uloga ovih agencija je organizacija i finansiranje prekvalifikacije potencijalnih radnika ili nastavak obrazovanja zaposlenih. Formalno-pravno, agencije za zapošljavanje nadležne su za praćenje i nadgledanje situacije na tržištu rada i posredovanju pri zapošljavanju, međutim u praksi ove aktivnosti su zanemarene.

Javne nabavke

Različita je zakonska regulativa koja je svezi sa zakonskom obavezom raspisivanju javnih oglasa za posao i javnih nabavki. Često puta se dešava da takvo oglašavanje bude obavljeno samo u lokalnim medijima. Ovaj problem je naročito izražen u Federaciji ali takođe i na državnom nivou.

Pokazatelji zaposlenosti/nezaposlenosti
Vrlo je teško dobiti pouzdanu sliku o zaposlenosti po etničkoj pripadnosti iz razloga što zavodi za zapošljavanje ne vode statistike o etničkoj strukturi zaposlenih. Ovo se može vidjeti iz zvaničnih izvještaja publikovanih od strane zavoda za zapošljavanje. Inače, predstavnici zavoda za zapošljavanje prepoznaju Rome kada ovi traže posao ali nažalost ne vode evidenciju.
Međutim, u razgovoru sa šefom zeničkog opštinskog zavoda za zapošljavanje vrlo je jasno da neki zavodi ipak vode evidencije o etničkoj pripadnosti ljudi koji traže posao i u ovim evidencijama, Romi se vode kao Ostali. Slična situacija je i u drugim dijelovima zemlje i čini se da su radnici zavoda u stanju obezbijediti tačan broj Roma koji traže posao.
Prema informacijama skupljenim prilikom posjeta terenu i intervjua koje konsultant prikupio sa svim projektnim stranama, informacije o zaposlenosti / nezaposlenosti mogu se klasificirati na sljedeći način:
Federacija BiH (FBiH):
Podaci prezentirani u tabeli 2 predstavljaju primjer koji se može primjeniti na cijelu zemlju. Nažalost ovi podaci nisu dostupni iz nekih razloga iako zavodi za zapošljavanje imaju obavezu prikupljanja ovakvih podataka. Sistem same registracije zaposlenih i nezaposlenih neodgovarajući je i nepouzdan.
Iz priloženih podataka samo se može nagađati koliki je broj Roma registrovan u zavodu za zapošljavanje obzirom da oni nisu uključeni u statističke podatke kao zasebna etnička skupina.
Podaci o registovanoj nezaposlenosti prema nacionalnoj strukturi dostupni su samo u Ze-Do kantonu.28
Tabela 2.

Opština

Ukupno

Nacionalnost

Albanci

Bošnjaci

Crnogorci

Hrvati

Makedonci

Slovenci

Srbi

Jevreji

Ostali

Ukupno kanton

59.763

34

51.799

12

6.263

3

5

1.143

1

503

Zenica

17.304

11

15.166

6

1.422

2

5

575

1

116

U intervjuu obavljenom sa zeničkim zavodom za zapošljavanje konsultant je stekao uvid da je samo u tom zavodu registrovano više od 300 Roma koji traže posao preko ove ustanove. Od ovih 300 ne izjašnjavaju se svi kao Romi. Prema tvrdnjama ovog zavoda 300 registrovanih Roma su nekvalifikovani, 4 imaju srednju stručnu spremu, a trenutno ih ih je pet zaposleno na području opštine Zenica.
Tradicionalna romska zanimanja:
Gotovo je nemoguće izvući neku opštu sliku kada se govori o tradicionalnim romskim zanimanjima prosto iz razloga što se Romi izvanredno prilagođavaju promjenljivim okolnostima u različitim zemljama. Romi su veoma fleksibilan narod i za život zarađuju na različite načine.

Vrlo je veliki broj zanimanja koja se mogu smatrati tradicionalnim ili tipično romskim zanimanjima kao što su, različita obrada metala, sakupljanje sekundarnih sirovina, prodaja voća i povrća na zelenim pijacama. U privređivanju u romskim porodicima žene su jednake muškarcima. Vrlo često je vidljiva slika kako Romkinje prodaju različitu vrstu roba od vrata do vrata ali i proricanje sudbine kao specifične vrste trgovine. Generalno govoreći, romska zanimanja su podjeljena po spolu. Muškarci su organizatori posla dok žene obavljaju poslove koji su vezani za usluge, kao što su proricanje sudbine i plasman onoga što muškarci proizvedu.

Romi imaju jedan tradicionalan pristup poslu, oni traže takav posao koji se može obaviti bez dugih zadržavanja na jednom mjestu, posao koji tehnički zahtjeva jednostavan i manji alat, odnosno opremu. Iz ovog razloga, poljoprivreda, koja zahtjeva dugotrajnije boravište na jednom mjestu nikada nije bila privlačna do u posljednje vrijeme, kada se Romi pojavljuju kao sezonski radnici tokom ljetnog perioda na poljoprivrednim dobrima.
Romski ulični prodavači trguju sa takvim robama kao što su košare, proizvodi od plastike, konfekcije i trikotaže, četki, različitih alata i kuhinjskih potrepština.

Iz navedenog neka od zanimanja ipak su specifično romska i mogu se svrstati u sljedeće kategorije:
· Obrada metala
Romi su bili poznati kao bravari, limari, bakroresci, graveri i drugi još spočetka njihovog dolaska na Balkan. Poznato je da su Romi izrađivali različite predmete kao što su ekseri, razne vrste alata, oružja i kuhinjskih pomgala. Također je poznato da su oni oblagali različite vrste predmeta metalom, izrađivali dekoracijske predmete i nakit. Romi su bili eksperti na svim poljima kada je u pitanju obrada metala, bilo da se govori o limarima, bravarima ili bakrorescima. Jedan od Roma iz BiH izlagao je svoje radove u u Francuskoj. Baveći se ovim zanatima oni su se pokazali ne samo kao dobri poznavaoci na polju obrade metala nego i kao dizajneri raznih vrsta lakih alata kao što su kalupi i čekići. Ove vrste alata dizajnirani su tako da bi bili lako prenosivi. Oštrenje noževa, popravljanje kišobrana nekad je bilo zanimanje po čemu su mnogi Romi bili prepoznatljivi. Danas se vrlo rijetko mogu vidjeti ove zanatlije sa njihovim prenosivim brusevima na uglovima ulica, ova zanimanja su u nestanku. Ova nekadašnja zanimanja polako su zamjenjena popravkom peći na čvrsto gorivo, izradu lonaca, oluka, autolimarske usluge, te usluge zavarivanja.
· Muzika
Romi su takođe poznati kao veliki zabavljači, posebno kao muzičari i pjevači. Doprinos koji su romski muzičari i pjevači dali društvu po mnogo čemu je autentičan, vjenčanja nisu bila vjenčanja bez prisustva romske muzike. Instrumenti koje Bh Romi preferiraju su svakako gitara, harmonika, udarački instrumenti kao što su bubnjevi i činele, trube violine i kontrabas. Nažalost, danas u BiH čak ni muzičari nemaju nemaju više posla, romska muzika se svira i izvodi od strane ne-Roma somo uz znatno višu cijenu.

· Proricanje sudbine
Zanimanje po kojem su Romi uvijek bili poznati svakako je proricanje sudbine koje se opet vezuje Romkinje. Ovo je predstavljalo relativno lak izvor zarade. Priricanje sudbine je još uvijek raširena praksa u BiH. Različiti su načini na koji se ovo zanimanje manifestira od gledanja u grah, gatanja iz šoljice ili iz fildžana ili čitanja sudbine iz dlana ili karata, mjesta na kojima se to radi mogu biti ulica ili kuća.

Samozapošljavanje:
Mnogo je razloga zašto Romi ne koriste programe koji se odnose na samozapošljavanje. Jedan od glavnih razloga svakako je nedostatak ličnih dokumenata. Ovo često puta limitira mogućnosti zaposlenja, neispunjavanje uslova za dobijanje različitih saglasnosti od nadležnih organa (trgovci na javnim površinama), nemogućnost dobijanja bankovnih zajmova kod pokretanja malih biznisa ili samozapošljavanja, sve su produkti neposjedovanja ličnih dokumenata kao jedne od prvih prepreka.
Dodatni problem svakako predstavlja nedostatak finansijskih sredstava za pokretanje malih biznisa koji uglavnom zahtijevaju posjedovanje neke vrste zaloga ili kolaterala. Romi žive u takvim uslovima da nemaju mogućnost davanja kolaterala. Čak iako su nekada bili vlasnici kuća, koje svakako mogu biti zalog kredita, njihove kuće su tokom rata uništene ili nisu u prilici doći u posjed svog vlasništva bez posjedivanja validnih dokumenata.
Nizak nivo obrazovanosti takođe predstavlja prepreku u vođenju biznisa. Zakon vrlo jasno propisuje uslove pod kojima neko lice može imati privatni obrt, a jedan od njih je posjedovanje srednje stručne spreme.
Vlada takođe ne posmatra Rome kao prioritet u davanju javnih površina za pokretanje vođenje biznisa. Vlada, bez obzira o kom njezinom nivou govorimo daje prioritet ratnim vojnim invalidima i u tom smislu ova kategorija stanovništva često puta je finansirana i potpomognuta od strane državnih organa. Naravno Romima nije zabranjeno da se jave na natječaje za korištenje javnih površina, međutim bez ličnih dokumenata, finansijskih sredstava bez “veza” sa uposlenim u javnom sektoru, te niza drugih birokratskih prepreka sa kojima se suočavaju, gotovo je nemoguće doći u posjed dozvole i mjesta za rad, barem ne zakonski.
Kao primjer: veliki broj javnih površina u Sarajevu koja se sada koriste kao parking prostori upravo je dat na korištenje ratnim veteranima. Oni naplaćuju usluge parkiranja vlasnicima motornih vozila. Na ovaj način ova kategorija stanovništva nagrađena je za posebne zasluge tokom rata i potpomognuta u pronalaženju zaposlenja obzirom da više ne mogu služiti armiji. Na ovaj način Romi su prinuđeni prodavati svoje robe na nezakonit način ujedno stvarajući sebi neprijatelja među konkurencijom, drugim ugroženim socijalnim kategorijama, jer ne plaćajući poreze postižu povoljniju cijenu na tržištu.
Romski “poduzetnici” su mišljenja da ukoliko njihov biznis podrazumjeva pripremu i rad sa hranom da moraju angažirati ne-Rome, prosto iz razloga što vlada opće mišljenje da su Romi prljav narod, da bi njihov biznis mogao opstati. Mišljenje “Romi su prljavi” ide toliko daleko da veliki broj ljudi u BiH ne želi čak ni sjediti blizu Roma, hrana koju je pripremala/o neka ili neki Rom/kinja tek ne dolazi u obzir.

Trenutno, zavodi za zapošljavanje u FBiH operišu sa značajnom sumom novca namjenjenoj zapošljavanju i samozapošljavanju. Nijedna romska NVO, niti jedan Rom nisu svjesni postojanja ovakvih programa. Krediti koji se obezbjeđuju na ovaj način imaju veoma povoljnu kamatnu stopu (subvencionirani krediti), grace period i sasvim su dovoljni za pokretanje malog biznisa. Izgleda da zavodi za zapošljavanje nisu posvetili dovoljno pažnje javnom oglašavanju o svojim aktivnostima ili su ova sredstva namjenjena jednoj ciljanoj grupi, Romi svakako nisu jedna od skupina koja je upoznata sa ovim aktivnostima.

Romkinja
Žena Romkinja, ignorirana je i ostavljena je na marginama u svim sferama života, obrazovanju, mogućnosti na zaposlenje, psihosocijalnoj i materijalnoj podršci. U post ratnoj BiH, mediji, lokalne i državne strukture vlasti fokusirane su na povratak, rekonstrukciju i pomirenje većinskog stanovništva. Nedovoljno pažnje posvećeno je specifičnim problemima manjina, kao što su Romi, a ponaosob problemima sa kojima se suočavaju žene Romkinje. Nadalje, unutar same romske zajednice žena je posebno u nezavidnom položaju. U društvenom životu žena nije predodređena da ima vodeću ulogu, ona ima ulogu asistenta - pratioca, u najboljem slučaju. Razlozi takvih odnosa leže u patrijarhalom kulturnom naslijeđu i odnosu, što je generalno govoreći balkanski sindrom, a što je slučaj i sa romskom zajednicom.
Za Romkinju se može reći da je trostruko diskriminirana:

    q Biti siromašna
    q Biti Romkinja
    q Biti žena

Na vrhu diskriminacije usmjerene spram žene Romkinje, direktno pored 3 gore pomenuta razloga, stoji da su one često puta žrtve indirektno, diskriminacije kojoj su izloženi njihovi bračni drugovi. Kada se njihovi muževi vrate “kućama” nakon što bili cjelodnevno izlagani ponižavanju i diskriminaciji, nagomilane negativne emocije i limitiranost u komunikaciji kulminira na njihovim suprugama. Kuća je jedino mjesto gdje se muškarci osjećaju nadmoćnima. Teško je zamislivo kroz kakvu patnju žene Romkinje prolaze.

Ekonomski profil Romkinje:
U polju zapošljavanja mogućnosti za zaposlenje Romkinja takođe iščezavaju. Ranije su Romkinje bile zaposlene na poslovima održavanja higijene, međutim danas ovi poslovi više nisu specifikum za Rome, postali su veoma atraktivni i drugim dijelovima populacije koji inače nisu bili angažirani na ovim poslovima. Obrazovanje je takođe jedna od determinanti zaposlenja, a ona isključuje Romkinje. U četiri grada BiH nastanjenim romskom populacijom među kojom je ovo istraživanje provedeno samo je pet Romkinja zaposleno u javnom sektoru.
Prema informacijama dobijenim od strane predstavnika romskih nevladinih organizacija većina Romkinja su domaćice.
Na pitanje: “Šta je vaše zanimanje?” većina ispitanica odgovorila je domaćica. Nekolicina ih se može svrstati u kategoriju kavalifikovanih radnika sa zanimanjima kao: frizer, tekstilni radnik, kuhar, itd. Socijalna pomoć koju dobijaju iznosi 50 KM mjesečno. Neke od žena sa kojima je obavljen razgovor opisuju sebe kao trgovce odjećom i rubljem ali i drugim robama. Veliki broj Romkinja može se vidjeti na ulici kako prosi.

Prema podacima romskih NVO veliki broj žena je nepismen,(više od 65%), u najboljem slučaju imaju 3-4 razreda osnovne škole. Otprilike 65% govori romski jezik. Među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem.

One se registruju u zavodu za zapošljavanje u svrhu ostvarenja prava na zdravstveno osiguranje. Nijedna od ovih registrovanih žena u zavodu za zapošljavanje nikada nije dobila posao preko zavoda.

Vrlo je teško dobiti pouzdanu sliku o pravom stanju u kome se nalaze Romkinje BiH što zbog nepostojanja informacija i/ili nedostatka istraživanja i naučnog rada u ovoj oblasti. Iz tog razloga informacije su skupljene na bazi slučajnog uzorka i kasnije analize.29

Romska omladina
Brojka za kategoriju nezaposlenih koji po prvi put traže posao 156.159 za period do oktobra 2003 god. Od ovog broja, 59.533 lica posjeduju kvalifikaciju što iznosi 58,61 % od ukupnog broja. Mladi ljudi su, generalno govoreći, bez iluzija da će naći posao, oženiti se i imati djecu. Prosječna starost ljudi zaposlenih u formalnom sektoru značajno je porasla sa 36,6 godina u 1991 na 40 godina starosti u 200012 , što ilustrativno pokazuje da je mali broj mladih ljudi uspio pronaći posao u formalnom sektoru.

Programi fokusirani na zapošljavanje romske omladine nepostoje u BiH. Romska omladina suočena je sa diskriminacijom pri zapošljavanju, niskim nivoom obrazovanja koji se inače koristi kao isprika za njihovu segregaciju. Takvo stanje inače još više usložnjava i otežava njihovu situaciju. Na ovaj način mladi ljudi nikada ne dobiju šansu da promjene svoj položaj. Kako god, UNDP Misija u BiH, očigledno uvidjevši probleme ove skupine, razvila je program koji upravo cilja romsku omladinu.

“Problemi mladih ljudi trebaju se rješavati kroz institucije i na državnom nivou, a omladina mora jasno reći šta je to što oni žele” rekao je bivši savjetnik predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, gdin. Bakir Sadović.
Na državnom nivou nepostoji institucija ili tijelo koje bi pružilo pomoć pri kreiranju razvojnih programa namjenjenih omladini. Nadalje, gdin. Sadović se žalio na slabu angažovanost omladinskih organizacija, on je podvukao ove organizacije nisu uzele aktivnu ulogu u kreiranju Akcionog plana zajedno sa vladom. Kanadska međunarodna organizacija za razvoj obezbjedila je finansijsku podršku UNDP-u/ UNV-u za projekat “Integrated Youth Programme” I njihove aktivnosti u 2004 godini. Suma u iznosu od USD 36,000 biće korištena za projekte za razvoj Lokalnog savjetodavnog tijela koja se sastoji od predstavnika omladinskih organizacija sa ciljanih područja i koja će započeti pro-aktivnu saradnju sa lokalnim vlastima. U ovaj program romska omladina nije uključena kao posebna grupacija od interesa.

Sezonski poslovi
Kao što je ranije spomenuto Romi su veoma fleksibilan narod kada se govori o načinu sticanja prihoda za život i sezonski poslovi su svakako jedan od načina zarade. Tokom istraživanja, nekoliko slučajeva sezonskog rada je zabilježeno.

Tokom ljeta kada je u jeku građevinska sezona Romi odlaze u susjedne države, Hrvatska i Slovenija, na rad. U zimu se vraćaju u BiH.

U BiH još uvijek traju projekti obnove stambenog fonda za povratničku populaciju. Neki od Roma bivaju angažirani, od strane domaćih preduzeća, izvođača radova, kao fizička radna snaga, na ovim projektima. Oni koji se zaposle na ovaj način nemaju ugovore o radu i plaćeni su manje u odnosu na druge radnike. Romi se ne tretiraju jednako u poređenju sa njihovim kolegama ne-Romima, koji imaju zdravstveno, socijalno i penzijsko osiguranje. Na projektu obnove i izgradnje stambenih jedinica u Doboju, lokalno građevinsko preduzeće iz Zenice zaposlilo je nekolicinu Roma. Radnici Romi radili su isti posao kao i njihove kolege ne-Romi ali nisu imali ugovor o radu niti su bili osigurani u slučaju nesreće ili povrede na radu. Usmeno dogovorena visina nadice bila je 2 (dvije) KM po satu rada. Kada je potreba za njihovim angažmanom prestala, naknada isplaćena za njihov rad bila je 1,5 KM uz obrazloženje da Romi ne mogu biti isto plaćeni kao zaposleni ovog preduzeća. Tek nakon intervencije NVO koja je inače finansirala ovaj projekat, oni su bili isplaćeni kako je bilo dogovoreno.

Mogućnosti za obavljanje sezonskog posla nisu čest slučaj zbog predrasuda koje su usmjerene protiv Roma. Ukoliko poslodavci mogu birati, oni preferiraju ne-Rome. Da su Romi su veoma svjesni predrasuda koje vladaju o njima svjedoči primjer koji slijedi, jednog biznismena, Roma po nacionalnosti, i to kako on može obavljati svoj posao.

Mobilnost u potrazi za poslom
Mnogi vladini zvaničnici su mišljenja da Romi ne mogu naći posao iz razloga što ne žele biti vezani za “jedan posao ili jedno mjesto” pretpostavljajući da je to dio romskog kulturnog nasljeđa. Kako god, izgleda, da se Romi sele iz jednog nelegalnog naselja do drugog (na prostoru BiH registrirano je 70 nelegalnih romskih naselja) iz razloga potrage za poslom prije nego iz nekakve nostalgije za pređašnjim životom koji je vezan za nomađenje. Ovakav način života stvara brojne probleme ovoj populaciji, djeca ne pohađaju školu, a i dobijanje ličnih dokumenata je otežano. Čini se da je ovakva situacija umnogome uvećana u post ratnom periodu, obzirom da je stambeni fond koji su Romi posjedovali uništen i ostavio ih bez stalnog zaposlenja.

Regionalne razlike:
U BiH veoma je teško povući jasnu crtu između Roma koji žive u ruralnim i urbanim sredinama. Zbog ekonomskih prednosti, većina romskih naselja nalazi se u blizini većih gradova. Prema navodima Kantonalnog ministra za obrazovanje Ze-Do kantona, diskriminacija spram Roma koji žive u ruralnim sredinama ima formu predrasuda i stereotipa dok je diskriminacija spram ove etničke grupacije umnogome manje izražena u urbanim sredinama.

Nivo obrazovanja i zapošljavanje
Većina romske populacije u BiH ima veoma nizak nivo obrazovanja. Preko 60% ove populacije je nepismeno. Većina ljudi nema završena više od 2-4 razreda osnovne škole prije no što počnu raditi, uglavnom, u sivoj ekonomiji, sakupljajući sekundarne sirovine ili kao ulični prodavci različitih vrsta roba. Čak i za ovakvu vrstu posla, ulični prodavac, mora se posjedovati određena stručna sprema, obzirom da je osnovno obrazovanje zakonska obaveza. Za samozapošljavanje u biznisima koji su uredno registrirani, zakonom je predviđeno srednje obrazovanje.

Poznavanje jezika:
U BiH zvanični jezici su bosanski, srpski i hrvatski sa dva ravnopravna pisma, latinicom i ćirilicom. Većina romske populacije vlada samo jednim pismom ovisno o sredini u kojoj živi.

Religija:
Najrasprostranjenija religija među Romima je Islam i Pravoslavlje ovisno o mjestu prebivališta.

Situacija sa interno raseljenim osobama i izbjeglicama:
U Bosni i Hercegovini ima između 2,000 i 3,000 Roma sa Kosova. Oni su stigli u tri velika vala. U prvom, između juna i novembra 1998, mnoštvo Roma sa Kosova pristiglo je zajedno sa Albanicima. Među 15.000 Albanaca bilo je 800 Roma. Većina ih je došla iz Orahovca, Vučitrna, Peći, Dečana i Prizrena. Tada su se sklanjali od srpskog terora i protjerivanja. Drugi val izbjeglica dogodio se za vrijeme NATO udara na Kosovu. Tada je gotovo 50,000 Albanaca, među kojima 2,000 Roma, stiglo u BiH. Ovi Romi, kao i Albanci bili su žrtve masovnih deportacija, ubijanja, zatvaranja i pljački. Treći val Roma koji je stigao u BiH dogodio se nakon NATO udara. Povratak kosovskih Albanaca na Kosovo značio je novo protjerivanje za Rome samo ovaj put od drugih aktera.31
Teškoće kosovskih Roma takođe su bile vezane i za dobijanje azila u BiH jer BiH Ustav nedozvoljava tu mogućnost.
Trenutno, prema UNHCR-u i drugim NVO-ima veliki broj Roma još uvijek obitava na području BiH, a pronašao je svoj smještaj u kolektivnim centrima, kod rodbine i u privatnom smještaju.32
Table 3.

Romi u kolektivnim centrima u BiH

Mjesto

Broj

Broj

Broj

Broj

Bosanski Petrovac
Romski Kolektivni Centar Goričani (RKC)

238

 

Breza RKC Smrekovica

 

319

 

Mostar /RKC / Salakovac

   

100

 

Sarajevo/RKC/Rakovica

     

12

 

Ukupno

669

Ljudi bez ličnih dokumenata:
Istraživanje je pokazalo da veliki broj Roma neposjeduje lična dokumenta, uključujući izvod iz matične knjige rođenih, lične karte, potvrde o mjestu prebivališta i dokumenta kojima bi mogli dokazati svoje pravo na socijalnu pomoć, zdravstveno osiguranje i pasoše.
Zbog neposjedovanja ličnih dokumenata Romi nisu u stanju ostvariti svoja građanska prava i određene odredbe koje proizilaze iz zakona o njihovoj zaštiti i sigurnosti. Ovo ih još više udaljava od svih društvenih tokova i stvara prepreke da se dosegne život dostojan čovjeka.

Nedostatak osnovnih ličnih dokumenata stavlja Rome u situaciju u kojoj njihove mogućnosti korištenja usluga krucijalnih za ostvarenje osnovnih ljudskih prava i sloboda bivaju ugrožene, a u nekim slučajevima i potpuno osporene. Zbog nedostatka ličnih dokumenata mnogi Romi praktično su isključeni iz prava da glasaju, prijavi boravišta, prava na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, zaposlenje i socijalnu zaštitu. Romi su živjeli i još uvijek žive u područjima koja su bila zahvaćena direktnim ratnim operacijama i izloženi su teškom neprijateljstvu koje je okrenuto protiv njih. Neposjedovanje ličnih dokumenata čini ih još ugroženijim u ovom postratnom neprijateljstvu obzirom da ne mogu dokazati svoja građanska prava.

Pored nekih akcija koje su imale lokalni karakter i koje poduzete su od strane nekih nevladinih organizacija i preporuka datih od strane Vijeća Roma, općinskim organima, veoma malo je do danas urađeno kako bi se ovi problemi ublažili.

Djeca kao radna snaga
Za sve strane, vladu i romske zajednice jednako – prošenje romske djece po ulicama čini se sramota, o kom nije tako jednostavno govoriti. Usljed posljedica rata, veliki dio međunarodne zajednice i muslimanske tradicije uslovno rečeno su natjerane da daju jedan dio prihoda u humanitarne svrhe što je kasnije postao vrlo unosan biznis. Porazno siromaštvo u kom se Romi nalaze stimulirao je ovaj fenomen dodatno. Ono što zabrinjava je je činjenica da sticanje prihoda na ovaj način postalo jako organiziran biznis. Tokom ljeta, čak iz Srbije, “profesionalci prosjaci” dolaze u BiH. Industrija trgovine ženama čini se da je u padu te bi shodno tome međunarodna zajednica mogla investirati raspoložive kapacitete i resurse u gašenje ovog ponižavajućeg i eksploatatorskog biznisa tako da bi prava djece mogla biti adekvatno zaštićena i djeca dobila šansu za pohađanje nastave. Ovo svakako ne može biti urađeno bez, obezbjeđenja uslova dostojnih života, roditelja Roma, uključujući tu neku vrstunormalnog zaposlenja.

Zaključci: Zaposlenost romske populacije u BiH može se promatrati kao izuzetno loša. Indikator ovakve konstatacije svakako je činjenica da Romi kriju svoj identitet, ukoliko imaju srednje obrazovanje i ukoliko je to način da sačuvaju posao. Drugi pokazatelj je njihova mobilnost koja se ogleda u potrazi za poslom. Ovo može se može razumjeti I tako da samo oni koji su u veoma teškom položaju pokazuju fleksibilnost u traženju posla. Drugi veoma akutan primjer sticanja porodičnog prihoda ogleda se u prošenju žena i djece. U principu za Rome, djeca su veliko bogatstvo (što je jedna od suštinskih vrijednosti) i samo ako su primorani veoma teškim uslovima života oni će izabrati prosjačenje kao način sticanja prihoda za svoju porodicu. Takvom izboru zaposlenja Romi nalaze u bezizlaznosti. Tvornica za tvornicom bivaju zatvorene, broj radnika na čekanju se povećava praveći tako konkurenciju za ionako mali broj novih radnih mjesta. Romi se nalaze u nepovoljnom položaju jer za većinu ovih poslova potrebna je određena kvalifikacija, a poznato je da oni nemaju završenu čak ni osnovno obrazovanje. Čak ni Romi muzičari nisu više traženi. Njihova muzika se i dalje čuje samo ovaj put izvođena od drugih i po većoj cijeni. To znači da se Romi vrlo energično marginaliziraju i da bez ikakvog specifičnog, proaktivnog uplitanja vlade ostavljaju da se snalaze i tako postaju veoma lak plijen za eksploataciju od strane većinskog stanovništva generalno govoreći, ali i na random mjestu.

U smislu da se preduprijedi daljnja marginalizacija Roma, njihova registracija (lični dokumenti) treba da uzme učešća i da bude besplatna kako bi se na taj način obezbijedile osnovne beneficije na polju zdravstvene i socijalne sigurnosti. Vlada u svoje programme zapošljavanja, takođe treba uključiti žene Romkinje i romsku omladinu.

Dio IV Razvoj i primjena politike zapošljavanja

1. Državna politika zapošljavanja i ostale relevantne politike iz oblasti zapošljavanja
Pitanja jednakosti

Politika zapošljavanja, kao i radno zakonodavstvo na državnoj razini u BiH ne postoje. Na entiteskom nivou, imamo dvije vrste zakona. Zakon o radu osigurava jednakost na radnom mjestu. Ovaj je zakon prilično uopćen i ponekad neprimjenjiv na kantonalnoj razini.33 Jedna od zakonskih obaveza zavoda za zapošljavanje je prikupljanje podataka koji se potom prosljeđuju na obradu zavodima za statistiku (na svim razinama).

Ustavi, (BiH, Republike Srpske i Federacije BiH) BiH, član 4, kao i Federacije BiH, glava II, član 2, stavak 1 i Republike Srpske, član 10, jamče jednakost i zabranjuju diskriminaciju, u skladu sa međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. Prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, BiH je supotpisnica mnogih međunarodnih ugovora kojima se zabranjuje svaki oblik diskriminacije, kao što je navedeno u Međunarodnoj konvenciji o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima, Konvenciji Međunarodne organizacije rada, Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima itd. Bilo kako bilo, prioritet nije dat pitanjima jdnakosti obyirom da vlada jedva da se nosi sa problemima nezaposlenosti uzrokovanih tranzicijom u kojoj se zemlja nalazi.

Samo postojanje antidiskriminacijskih odredbi je očito nedovoljno da unaprijedi, spriječi i u praksi razriješi nepravde pri zapošljavanju. Dobro osmišljena strategija bila bi potrebna da se osigura: da svi relevantni akteri razumiju zakone, da se metodično radi na razvoju fer odnosa u procesu zapošljavanja, te efikasnost u prevenciji kršenja i ponovnom uspostavljanju mehanizama primjene zakona.

Hiljade radnika – koji su formalno zaposleni – mjesecima rade bez plaće, bez plaćenog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, čekajući bankrot ili nesigurnu privatizaciju svojih preduzeća. Vlasti ne nude rješenje ovih egzistencijalnih problema ili koriste jednokratne, simbolične financijske injekcije da obuzdaju štrajkove ili odgode rješavanje problema. Radnici zeničke “Željezare”, “BH-steel Željezare”, Bihaćke Žitoprerade, “Rada” iz Cazina, tuzlanskog “Polihema”, “Hepoka”, “Sokola” i “Aluminijuma” iz Mostara, kao i hiljade drugih s neriješenim pravnim statusom širom FBiH, već godinama čekaju na potez vlasti kako bi bio riješen njihov radni status. U Sarajevskom kantonu, radnici mnogih preduzeća štrajkuju zbog neisplaćenih plaća i neplaćenih doprinosa, ali bez prave reakcije od strane vlasti.

Može se reći da vlada nije posvećena razvoju, održavanju i podršci za jednake mogućnosti pri zapošljavanju.
Čak i krajem 2002, dvije godine nakon što je članom 143 definirano, bivši radnici nisu ni izbliza uspjeli iskoristiti svoje pravo. Konkretno, kantonalne komisije, čak i nakon dvije godine, još nisu odlučile po svim žalbama koje su radnici uputili, niti su sve komisije u stanju odlučivati po žalbama radnika. Na području Hercegovačko-Neretvanskog kantona, Kantonalna komisija za primjenu člana 143 Zakona o radu ne radi od novembra 2001,a na području Srednjobosanskog kantona – od aprila 2001. Niti u jednom slučaju vlasti se nisu pobrinule da preduzmu potrebne mjere kako bi se omogućio rad ovih komisija. Imajući na umu da je samo u Srednjobosanskom kantonu zaprimljeno 11.000 žalbi u kojima radnici traže svoja prava po članu 143, očito je da organi vlasti – tako što nisu omogućili rad ove komisije koja bi trebalo da posluži kao mehanizam za ostvarenje prava radnika – jasno pokazuju nebrigu za prava radnika zagarantirana ovim zakonom. Ali čak i u kantonima gdje ove komije rade, ukupan broj rješenja po žalbama i rješenja u korist radnika je beznačajan. Na primejr, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, od 3.647 žalbi u vezi s reguliranjem radnog statusa, samo 230 žalbi oštećenih je prihvaćeno, ali u većini ovih slučajeva poslodavci su se žalili Federalnoj komisiji na ovakve odluke, koja još nije odlučivala po ovim žalbama. Prema podacima o radu Kantonalne komisije u Sarajevu, od 14.000 žalbi za koje je ova komisija nadležna, 11.000 je riješeno do 1. decembra 2002, od čega je 20% riješeno u korist žalbene strane, a 80% odbijeno.34

Vlada nije uspjela stvoriti efikasan mehanizam i uslove u kojima bi kandidati bili tretirani jednako bez obzira na godine, rasu, boju kože, nacionalnost, etničko porijeklo, vjeru, invaliditet, pripadnost nekoj organizaciji, seksualnu opredjeljenost, spol, bračni i roditeljski status, politička uvjerenja ili pripadnost nekoj soc. i ekonomskoj kategoriji ili nekomdrugom kriteriju koji nije adekvatno opravdan. Vlada nije razvila programme i procedure koje bi bile u skladu sa postojećim i budućim zakonima, osigurala da ove vrijednosti i svrhe, same po sebi budu održive sa stavljanjem akcenta na jednake mogućnosti uz istovremeno ispunjavanje i prihvatanje različitosti.

Antidiskriminacijske mjere formalno su inkorporirane u Zakon o radu ali istovremeno ovaj zakon ne može spriječiti i zaustaviti diskriminaciju bez efikasne podrške i kontrole. Nadgledanje implementacije ovog zakona leži na svim strukturama inspektorata za rad na različitim nivoima državne strukture (FBiH, Kantoni, RS i državni nivo). Krivični zakon definira specifična prava i obaveze kao i sankcije za kršenje Zakona o radu.

Svi međunarodni ugovori i konvencije za sprječavanje diskriminacije inkorporirani su u Ustav BiH, FBiH i RS ali u ovome trenutku nedostaje im efikasna politika sprovođenja.

Implementacija principa jednakosti ima za potrebu stalno nadgledanje. Ovaj process u sebe uključuje stvaranje pravila ponašanja, utvrđene procedure, opis dobrih primjera iz prakse zajedno sa vladom, predstavnicima privrednika, postavljajući sebi za cilj da osiguranje implementacije i održivosti.

Glavni tokovi

Kao što je već spomenuto opća politika zapošljavanja nepostoji i zbog toga ugrožene grupe kao što su Romi nisu uključeni u politiku zapošljavanja. S vremena na vrijeme, vlada implementira određene programme pomoći koji imaju za cilj pružanje asistencije najugroženijim kategorijama ali ovi programi nisu razvijeni kao strategija zato što su privremenog karaktera i stvoreni samo kako bi umanjili goruće probleme. Najviše pažnje se poklanja manjinskim povratcima jer se oni suočavaju sa sličnim problemima kao i Romi s razlikom da oni dobijaju pomoć.
Druge nacionalne manjine, interno raseljena lica, ljudi sa određenim stepenom invaliditeta i mladi ljudi suočeni su sa sličnim problemima kao i Romi ali diskriminacija spram njih nije tako izražena kao spram Roma. Ove kategorije, (izuzev kategorije sa invaliditetom), bolje su organizirane i imaju veći uticaj na vladu te stoga i dobijaju više podrške pri rješavanju svojih problema.

Pod pokroviteljstvom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice oformljeno je tijelo pod nazivom “Vijeće Roma” koje se sastoji od 18 članova:

    · 3 člana – iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, Ministarstva za evropske integracije i Agencije za statistiku sa državnog nivoa;
    · 3 člana iz svakog entiteta – Ministarstvo za obrazovanje, Ministarstvo za nauku kulturu i sport, Ministarstvo zdravstva, socijalne sigurnosti i Ministarstva za urbanizam i prostorno planiranje i Ministarstva za socijalnu politiku, raseljena i izbjegla lica;
    · 9 Roma izabranih od strane Vijeća Roma BiH

Ovo tijelo treba razviti Strategiju za Rome u sljedećim oblastima:

      · Obrazovanje
      · Zdravstvena zaštita
      · Zapošljavanje i socijalna zaštita
      · Izbjeglice i interno raseljena lica i povrat imovine
      · Stanovanja
      · Osnivanje i rad medija

Ova tkz. Strategija (Državni Akcioni Plan 2002-2006), trenutno sadrži samo pregled problema sa kojima se romska populacija u BiH svakodnevno suočava.

Otkako je ovo tijelo započelo sa radom 24. jula 2002 nijedan od gore pomenutih problema nije elaboriran, niti je razvijena strategija niti i jedan segment razrađen do sada. Romski predstavnici su bili uključeni u razvoj «Državnog Akcionog Plana» ali kako očekivani rezultati nisu postignuti, romski predstavnici su razočarani sa radom Odbora za Rome. Romski predstavnici tvrde da je ovaj Odbor uspostavljen samo formalno kako bi se oni zadovoljili ali ovo tijelo je realno bez ikakve stvarne moći i mehanizama koji bi donijeli romskoj populaciji BiH. Romski predstavnici su očekivali da će imati partnersku ulogu sa vladom u donošenju odluka i kreiranju planova. Odbor se sastaje svaka dva mjeseca. Iako je ovo tijelo izabrano I djeluje kao dio Vijeća ministara BiH, ono se ne nalazi na budžetu Vijeća ministara. Izabrani ministry, članovi Odbora za Rome, izuzev dva sa državnog nivoa, ne dolaze redovno na sastanke , a i kada su prisutni ostaju pasivni. Sastanci se barem do sada svode na plan koji je predstavlja rezime onoga što Misija OSCE-a u BiH planira uraditi na polju prava manjina, Roma. Otkako je usvojen, Državni Akcioni Plan samo je uspio organizirati jednu fudbalsku utakmicu. Budžet predviđen za rad Odbora u 2002 godini iznosio je 10.000 KM što nije bilo dovoljno da pokrije ni troškove transporta, a što je naknadno obezbjeđeno rebalansom budžeta na kraju fiskalne godine. Finansijska sredstva za rad ovog Odbora biti će namaknuta dijelom iz budžeta vlade, a dijelom iz donacija međunarodnih vladinih i nevladinih orrganizacija.

Plan jednakih mogućnosti

Nacrt Strategije za smanjene siromaštva (PRSP) iznio je, kada je riječ o jednakosti na radnom mjestu, zapošljavanju, da je diskriminacija usmjerena spram žena prisutna i da je najviša u regionu.35 Prema Studiji” Spolovi i siromaštvo“36, najgori slučajevi neravnopravnosti zabilježeni spram interno raseljenih lica koja jako teško nalaze posao, i prisiljeni su raditi poslove koje inače niko drugi ne prihvata. Diskriminacija po osnovi etničke pripadnosti izražena je spram žena povratnica koje ne mogu dobiti posao u javnim službama i javnim preduzećima. I u privatnom sektoru situacija je veoma slična, žene imaju manje plate, manje mogućnosti za napredovanje u službi i zadnje su na listi kada se prijavljuju za neki posao. Žene su prve kada se govori o otpuštanju sa posla.

Strategije za smanjenje siromaštva Rome spominje samo na jednom mjestu kao ugroženu kategoriju stanovništva, a ne kao etničku manjinu.

Prema Ustavu, Zakonu o radu, obaveza svih nivoa vlasti je da slijede procedure i pravila koja uključuju sprječavanje diskriminacije pri zapošljavanju kao i diskriminacije na radnom mjestu u bilo kom njezinom obliku.

U tom okviru uspostavljen je Gender centar sa zadatkom da se postigne jednakost među spolovima i jednake mogućnosti kao preduslov za demokraciju i opšti boljitak društva. Svrha ovog projekta je uključenje u glavne tokove jednakosti i pravičnosti među spolovima kroz razvojne metode i sredstva, a konačni cilj efikasno korištenje svih raspoloživih ljudskih resursa jednog društva. Žene Romkinje spadaju u izuzetno ugroženu grupu koja nije obrađena ni u jednom dokumentu vezanom za jednakost spolova i nepristrasnost.

Politika Javnih nabavki

Pravila o tender procedurama kod javnih radova i javnih nabavki ne uzimaju obzir princip jednakih mogućnosti i Zakon o javnim nabavkama ne postoji. Postojeća zakonska regulative ne odnosi se posebno na obespravljene društvene grupe niti pominju romsku populaciju, ponaosob.
Prema analizi sprovedenoj od strane Svjetske banke trenutačno, sistem Javnih nabavki u BiH je neadekvatan i izuzetno fragmentiran.

Koordinacija među ministarstvima
Ne postoji.

Ostali elementi
Ne postoje.

2. Državna strategija za poboljšanje situacije zapošljavanja Roma

Brief description of the Roma national strategy:

Kratki opis strategije:

Komentar na Strategiju za Rome (Državni Akcioni Plan) i njegova poglavlja i nije tako bitan jer se on nalazi još u fazi razvoja. “Državni Akcioni Plan” je osnovi sumiranje problema sa kojima se Romi BiH svakodnevno susreću, bez ikakvih komentara, rješenja planova akcije ili definisane strategije sa ciljevima svrhom, indikatorima, rezultatima, itd. Državni Akcioni Plan ima definisan vremenski okvir od četiri godine i učesnike. Predstavnici Romskih organizacija ravnopravno su učestvovali u njegovoj dosadašnjoj izradi.

Komentar na opšte ciljeve:

Jedan od problema koji se spominje u ovom dokumentu je zapošljavanje i ako ga rezimiramo on bi glasio ovako: “Zapošljavanje je direktno vezano sa obrazovanjem i zdravstvenom zaštitom i ako postignemo dobre rezultate u obrazovanju romske populacije stvorit će se bolji uslovi za zapošljavanje…” “Vremenski okvir za postizanje ovog cilja, permanentan”.

Analiza poglavlja Strategije: Zapošljavanje
Kako ona ne postoji nema mogućnosti za dalju analizu.

Implementacija politike zapošljavanja Roma:

Uzimajući u obzir činjenicu da politika zapošljavanja Roma ne postoji nemoguće je davati bilo kakav komentar i pratiti njezinu implementaciju. Tokom posjeta terenu i razgovorima koji su vođeni u 4 grada sa ispitanicima, institucijama, javnim servisima, kada je bila spomenuta politika zapošljavanja Roma, niko od intervjuiranih nije čuo da takvo šta postoji.

Sektorsko zapošljavanje Roma
Ovakav vid zapošljavanja takođe ne postoji.

Regionalna/opštinska politika zapošljavanja
Takva politika ne postoji.
Postoji li neki biro za zapošljavanje koji razvio poseban program, vodič ili interne instrukcije za zapošljavanje Roma?

Zakon je definisao obaveze Agencije za zapošljavanje u FBiH kako slijedi:

    · Prati i predlaže mjere za unaprijeđenje zapošljavanja i socijalne sigurnosti nezaposlenih osoba;
    · Prati i osigurava provođenje politike i mjera u oblasti rada i zapošljavanja na teritoriji Federacije BiH i izvještava nadležna tijela Federacije;
    · Upravlja finansijskim sredstvima materijalne sigurnosti za vrijeme nezaposlenosti u skladu sa ovim zakonom;
    · Nadzor, harmonizacija i koordinacija rada svih biroa za zapošljavanje na teritoriji FBiH;
    · Nadzor i izdavanje preporuka za povećanje zaposlenosti osoba sa invaliditetom i njihova rehabilitacija u profesionalnom smislu kao i obezbjeđivanje sigurnih uslova za njihovo zapošljavanje u koordinaciji sa biroima za zapošljavanje;  
    · Obezbjeđivanje podrške u dostupnosti programima doškolovavanja i prekvalifikacije za nezaposlene i njihovo ponovno zapošljavanje.
    · Uvezivanje i obrada podataka iz oblasti radnih odnosa i zapošljavanja na teritoriji FBiH i izdavanje preporuka i obezbjeđenje neophodnih finansijskih sredstava za razvoj i funkcionisanje jedinstvenog informacionog sistema;
    · Nadzor učinaka međunarodnih ugovora i memoranduma o međusobnom sporazumjevanju iz oblasti radnih odnosa i zapošljavanja koji se odnose na teritoriju FBiH;
    · Zastupanje biroa za zapošljavanje u udnosima sa BiH, FBiH i tijelima vlade Republike Srpske;  
    · Izdavanje radnih dozvola stranim državljanima i osobama bez državljanstva na osnovu predloga biroa za zapošljavanje u skladu sa Zakonom o zapošljavanju stranih državljana;
    · Nadzor i preduzimanje koraka u stvaranju uslova za zapošljavanje građana povratnika iz inostranstva i njihovo zapošljavanje na druga radna mjesta;
    · Sprovođenje drugih dužnosti u skladu sa zakonom i pravilnikom o radu Federalne Agencije za zapošljavanje i usklađivanje sa preporukama Međunarodne organizacije rada;
    · Podnošenje godišnjih izvještaja Federalnom parlamentu BiH;  
    · Struktura i način rada Federalne agencije za zapošljavanje bazirana je na Statutu i drugim zakonskim aktima.

Rasprostranjeno je mišljenje da Agencije za zapošljavanjene ne ispunjavaju prema evropskim standardima, dovoljno važnu ulogu u posredovanju na tržištu rada u povezivanju radnika i posla. Zakonski okvir u kojem trenutučno radi Agencija za zapošljavanje ima više pasivnu nego aktivnu ulogu na tržištu rada. U upotrebi je veliki broj neformalnih načina potrage za poslom i samog zapošljavanja kao što su lični kontakti ili pomoć od prijatelja I rodbine.
3. Sprovođenje mjera i nadzor

Kao što je već spomenuto Državni akcioni plan ne sadrži ništa konkretno što bi se moglo nazvati mjerama i mehanizmima za sprovođenje i nadzor.

Jedna od aktivnosti u okviru Državnog akcionog plana koja je pokrenuta, je registracija Roma (upis u matičnu knjigu rođenih, izdavanje ličnih dokumenata i državljanstva), u saradnji sa Ministarstvom unutrašnjih poslova. Odbor za Rome izdao je preporuku općinskim vlastima da ne naplaćuju ili barem smanje izdatke kod registracije Roma. Ova preporuka odaslana je u 60 općina ali do sada nema povratne informacije o uspješnosti ove akcije.

Odbor za Rome, nema u opisu svojih zadataka nema praćenje i sprovođenje, sve informacije sa terena prikupljene su od strane romskih NVO na volonterskoj bazi. Informacije prikupljene na ovaj način često puta su netačne i nisu pouzdane. Saradnja među resornim ministarstvima na svim nivoima vlasti veoma je slaba i nefunkcioniše najbolje zbog samog ustroja vlasti. Neki od razloga mogu se ukratko obrazložiti kroz neizgrađenost državnih institucija, različitim političkim platformama, nacionalnoj netrpeljivosti i birokratizmu.

4. Uloga ključnih institucija u unapređenju jednakih mogućnosti u zapošljavanju za Rome:

Službe za zapošljavanje:

Službe za zapošljavanje su javne institucije i rade prema zakonu, koje obezbjeđuju usluge pri zapošljavanju. One imaju pravilnik o radu, koji jasno definira procedure. U ovaj priručnik inkorporirana je temeljna Konvencija o ljudskim pravima i ove službe treba da rade na daljem unapređenju jednakih mogućnosti u pristupu zaposlenu.
Nijedan od biroa za zapošljavanje nema razvijenu posebnu politiku, vodič ili unutrašnje instrukcije vezane za zapošljavanje Roma i drugih ugroženih kategorija stanovništva ali neki od biroa razvili su projekte koji se odnose na samozapošljavanje. Biroi za zapošljavanje obezbjeđuju kreditna sredstva za projekte samozapošljavanja u visini od 20.000 KM po jednom otvorenom random mjestu. Kamata je veoma povoljna – 4% sa grejs periodom od jedne godine. Svatko ko može obezbijediti povrat sredstava može aplicirati za kredit. Već u samom početku Romi su isključeni iz ovih procedura jer se ne mogu uklopiti u uslove kredita. Vlada se nije htjela uključiti u ovaj projekat i obezbijediti garancije onima koji to sami nisu u mogućnosti, Romima. Romske NVO nisu bile obavještene o ovim kreditnim programima niti o drugim programima kao što su javni radovi, npr. Iz ovoga se može pretpostaviti da službe za zapošljavanje ne implementiraju ove programme u saradnji sa lokalnim zajednicama i drugim akterima i ne jačaju partnerski odnos na lokalnom nivou kojim bi se osiguralo ko-finansiranje lokalnih programa. Pro-aktivan pristup, za ugrožene grupe ne postoji, a kamoli Rome.
Posebni programi za zapošljavanje ljudi sa posebnim potrebama i drugih ugroženih kategorija također nisu razvijeni u saradnji sa specijalizovanim institucijama (obrazovne institucije, Institucije za rehabilitaciju ljudi koji spadaju u grupu posebnih potreba, itd.).

Vlada BiH nije baš vična u stvaranju uslova za zapošljavanje te uobičajeno povlačila u svoju staru ulogu obezbjeđenja državnog zaposlenja za što veći broj ljudi čestim umjesto stvaranja okruženja koje će privući domaće i strane investitore koji obezbjedili zapošljavanje. Npr. U RS najveći poslodavac je javna administracija ili drugim riječima vlada.

Pored stvaranja mogućnosti za zapošljavanje vlada treba osigurati efikasne usluge u zapošljavanju onih koji ostaju bez posla u periodu tranzicije. Nažalost, ovo se takođe ne događa. Skorašnja revizija institucija za zapošljavanje otkrila je da je Federalni agencija za zapošljavanje umjesto obezbjeđenja sredstava za nezaposlene otpuštene radnike potrošila najveći dio iz fonda na kredite i davanje nepovratnih sredstava peduzećima, a veoma malo na praćenje kako su ova sredstva utrošena sram stvaranja novih radnih mjesta. Od otprilike 34 mil. KM koliko je Agencija potrošila u prošloj godini, manje od 1 mil. KM iskorišteno je obezbjeđenje sredstava nezaposlenim. Ova institucija nije bila voljna dati revizorima detaljne informacije o tome kako je ostatak od 33 miiona KM potrošeno iako je ukupna suma trebala služiti kao stimulacija zapošljavanju.

Dok god političari i direktori državnih agencija za zapošljavanje budu vjerovali u stopu nezaposlenosti od 42% i ne budi više aktivni u stvaranju novih radnih mjesta ili stvaranju povoljnih uslova za investicije koje bi otvorile nova radna mjesta dugoročnije gledano, BiH neće biti u poziciji da uspostavi rastući, dinamičan ekonomski privatni sector koji bi ponudio mnoštvo novih radnih mjesta mladima i stvarno nezaposlenim.
Prema nedavnom izvještaju Svjetske banke procenat nezaposlenosti iznosi 16 – 20%. Mnogi, posebno mladi, zaposleni su neformalnom sektoru.

Službe za zapošljavanje sprovode osnovne aktivnosti
· Posredovanje i savjetovanje u potrazi za poslom
· Upravljanje i isplata naknada materijalne sigurnosti nezaposlenim licima
· Pružanje informacija o poslu i vodič za nezaposlene
· Pružanje informacija o poslu i vodič za mlade ljude koji po prvi put traže zaposlenje
· Trening i obrazovni programi za nezaposlene (Zakon o radu smatra nezaposlenim licem ono lice koje traži posao, akoje registrirano na birou za zapošljavanje). Prema zakonu svako aplicirati ali u praksi ovo se veoma rijetko događa. Generalno govoreći, službe za zapošljavanje imaju veliki broj registrovanih nezaposlenih stručnih lica kojima nije potreban neki od programa treninga i daljnjeg obrazovanja.
· Programi javnih radova
· Posebi programi namjenjeni radnicima na čekanju
· Programi samozapošljavanja među nezaposlenim licima
· Informacije o tržištu rada (statistički podaci, analize, itd.)
· Izdavanje radnih dozvola stranim državljanima
· Ostale aktivnosti
Usprkos razlikama između službi za zapošljavanje, nekoliko je zajedničkih karakteristika koje se mogu podvući, službe za zapošljavanje sprovode osnovne aktivnosti javnih usluga zapošljavanja i funkcionišu na manje više isti način. Razlike postoje onda kada se te aktivnosti sprovode i na nivou sprovođenja. Ovo najviše ovisi o ekonomskoj moći određenog područja, obrazovanju zaposlenih u biroima za zapošljavanje, transparentnosti u radu, itd.

Inspekcija za rad i njihova uloga:
Inspektori rada imaju ulogu nadzora na izvršenje zakona o radu i njegovih odredbi. Inspektorati se mogu naći na različitim nivoima FBiH, kantonalnim nivoima, RS kao i općinskim nivoima. Inspektori rada uglavnom su fokusirani na suzbijanje broja radnika koji rade na crno te na kršenje radničkih prava.
Da bi odgovorili na kršenje zakona o radu njihova obaveza je sljedeća:

        - Inspektori moraju odgovoriti na žalbu u roku od 10 dana i posjetiti poslodavca iako to nisu uvijek u stanju uraditi zbog preopterećenosti poslom
        - U toku posjete dužni su istražiti i sačiniti izvještaj i analizu
        - Preduzimaju određene mjere kako bi posredovali između poslodavca i radnika
        - Ponekad preduzimaju trenutne mjere

Sankcije: Poslodavac ima vremenski rok da otkloni prekršaj, nakon druge posjete slijede sankcije.
Prema ovom zakonu svaki uposlenik, sindikat, poslodavac ili vijeće uposlenika preduzeća može zatražiti od inspektora za rad “neovisnu “ inspekciju ukoliko postoji konflikt koji uključuje nesuglasje u radnim odnosima.
Ono što se dešava u praksi je da sami inspektori nisu baš previše ukjlučeni zbog:

    · Radnici nisu često puta svjesni svojih prava,
    · Radnici se plaše da ne izgube posao, ukoliko se budu žalili,
    · Korumpiranosti službenika,
    · Dugački sudski procesi, itd.
    · Preporuke ombudsmena nisu obavezujuće
    · Process pred Komisijom za ljudska prava moguć je tek onda kada se iscrpe sva zakonske opcije

Sankcije za prekršioce zakona su veoma slabe, a i samo kršenje zakona o radu je vrlo teško dokazivo. U nekim slučajevima radnici zahtjevaju od poslodavca da ne potpišu ugovor o radu jer su zvanično zaposleni negdje drugo ali su na čekanju i na taj način sami sebe stavljaju u nepovoljan položaj.
U nekim slučajevima poslodavci tačno znaju kada će inspektori za rad doći tako da imaju vremena sakriti sve dokaze o kršenju ljudskih prava. U drugim slučajevima inspektorima se upućuju prijetnje ukoliko preduzmu neke sankcije.

Čini se da inpektorati za rad ne ispunjavaju svoje dužnosti i obaveze u unapređenju jednakopravnosti na radu ili drugih savjetodavnih zadataka koje imaju, čak iako su njihove nadležnosti vrlo jasno definirane zakonom iako postoji sistem sankcija. Oni su sastavni dio inertnog državnog sistema koji radi u skladu sa zakonom. Nažalost, zakon ne može predvidjeti sve izazove koji se mogu pojaviti i tada je jednostavnije zatvoriti oči radije nego prihvatiti politički pritisak i spriječiti dogotrajne sudske procese žalioca.

5. Uloga društvenih partnera
Sindikat
Savez Samostalnih Sindikata Bosne i Hercegovine (SSSBiH) i Savez Sindikata Republike Srpske (SSRS) su se dogovorili da rade zajedno i da formiraju krovnu organizaciju do kraja novembra 2003. Organizacija se zove Savez Sindikata Bosne i Hercegovine. Predstavljaće radnike pred BiH državnim organima i međunarodnim institucijama, takode će sarađivati sa svjetskim savezom sindikata. Ciljevi novog saveza uključuju unaprijeđenje ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine, unaprijeđenje socijalnog polažaja i zakonskih prava radnika kao i izvođenje treninga I informisanja. Savez ce aplicirati za za prijem ICFTU.

Sloboda udruženja je uključena u Zakonu o radu oba entiteta, FBiH I RS. Svi radnici, uključujući radnike koji često mjenjaju radno mjesto, imaju slobodu da se priključe Savezu Sindikata, sa izuzetkom vojske. Činjenica da ne postoji jedinstven pravilnik o radu na nivou cijele drzave je predstavljala prepreku kod registracije Saveza Sindikata. Zakon o udruzenjima i fondacijama, važeći je za cijelu BiH, je usvojen u decembru 2001, ali ne obezbjeđuje mehanizme za registrovanje na nivou BiH.
Štrajkovi u javnim ustanovama trpe ograničenja. Pravo na štrajk je priznato, iako postoje ogranicenja. U Federaciji, štrajk mora biti pismeno najavljen poslodavcu najmanje deset dana prije otpočinjanja štrajka. Pismena najava mora imati nabrojane razloge štrajka, lokalitete, datum i vrijeme održavanja štrajka. Zakon nalaže da se osigura održavanje najneophodnijih aktivnosti za vrijeme izvođenja štrajka.

U RS, minimalne usluge moraju biti obezbijeđene od strane preduzeća koja se svrstavaju u javni servis, a lista takvih je poprilično duga. Uposlenici ovih preduzeća moraju u najkraćem roku od osam dana najaviti štrajk.

Pravo na kolektivne ugovore je priznato u oba entiteta. Distrikt Brčko ima poseban Zakon o radu, koji je stupio na snagu u decembru 2000 i nameće da se dogovaranje unutar kolektiva reguliše posebnim zakonom za Distrikt.

Vijeće uposlenika
Uposlenici imaju pravo na formiranje Vijeća Uposlenih u organizacijama koje imaju preko 15 radnika s ciljem da ih zastupa kod poslodavca i da štiti njihove interese. Ako ovo vijeće nije ospostavljeno, Sindikat preuzima njegove obaveze. Poslodavacu je zabranjeno da se mješa ili vrši utjecaj na rad Vijeća uposlenih. Ovo Vijeće prosjeđuje mišljenja i preporuke poslodavcu u svezi sa pravilnikom o radu određenog preduzeća, unapređuje uslove rada, planira korištenje godišnjih odmora, itd. Odluke ovog vijeća su savjetodavnog karaktera I nisu obavezujuće.

Udruženje poslodavaca
Udruženje poslodavaca u FBiH kao i u RS je nevladina, nepolitička i neprofitna organizacija poslodavaca i poduzetnika i kao takva jedini legitimni i izvorni predstavnik njihovih interesa. Jedan od osnovnih ciljeva ovog udruženja je da zaštiti interes poslodavaca i preduzetnika u tripartitnom odnosu sa Vladom i Sindikatima. Cilj je, takođe, razvijanje dijaloga između strana i uspostavljanje poslovne saradnje sa međunarodnim organizacijama i institucijama. Poslodavci i poduzetnici iz svih oblasti privrede su se udružili s ciljem unošenja promjena i stvaranja boljih uslova u poslovnom okruženju.

Zaključci: Neke važne zakonske procedure o radu postoje, ali uslijed nedostatka povezanosti strategije i politika koje se odnose na jednakosti u zapošljavanju, ove zakonske procedure su daleko od adekvatnih i garantuju samo minimum sigurnosti.
Takođe, “Strategija” koja se odnosi na pitanja Roma je jako nerazvijena i potrebno ju je razviti, kao i adekvatnu politiku zapošljavanja u sektorskom i općinskom nivou. Uslijed nedostatka zakonskih instrumenata i strategije/politike, efikasno sprovođenje i praćenje nemoguće je sprovesti. Ključna uloga zavoda za zapošljavanje i Inspektorata za rad – iako je jasno definirana zakonom – ne može biti sprovedena adekvatno zbog nedostatka kapaciteta i resursa. Uloga društvenih organizacija nedovoljno je jaka u društvu u kojem vlada pokušava da se prilagodi svojoj promjenljivoj ulozi u tržišnoj ekonomiji. Izgleda da nema jasne vizije o ulozi vlade u promjenljivom okruženju, što paralizira progres.

V Zakonski okvir

Zakon o radu u RS podijeljen je u 15, a u FBiH u 22 dijela.

Prvi dio sadrži opće odredbe, kao što su osnovna prava, obaveze i odgovornosti zaposlenika, te zabranu diskriminacije. Član 5 kaže da radnik i ilice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja ili ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovinskog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog ili duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Dio drugi regulira zasnivanje radnog odnosa, uključujući ugovor o zapošljavanju, probni rad, pripravnički staž i volonterski rad.

Treći dio bavi se radnim vremenom, prekovremenim radom, radom u smjenama (rad izvan redovnih radnih sati) i noćnim radom.

Dio četiri odnosi se na odmore i odsustva.

Peti dio se odnosi na zaštitu radnika koja opet govori specifično o zaštiti na radu, posebnoj zaštiti žene i materinstva, zaštiti bolesnih i invalidnih radnika.

Dio šest odnosi se na plate i naknade; U stavu 1. Član 83. kaže se da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te da poslodavac ne može isplatiti manju platu od one koja je utvrđena gore pomenutim. Kolektivnim ugovorom određuje se najniža plata.

Dio sedam bavi se pitanjima odgovornosti za povredu obaveza iz ugovora o radu i materijalnoj odgovornosti

Dio osam odnosi se na zabranu konkurencije poslodavcu.

Dio devet govori o zaštiti prava radnika; Član 104 kaže da radnik koji smatra da mu je poslodavac povredio pravo iz radnog odnosa (Podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u smislu stava 1 ovog člana ne odlaže izvršenje rješenja ili radnje protiv kojih je radnik podnio zahtjev za zaštitu prava, osim ako se radi o odbijanju radnika da radi na poslovima pri čijem obavljanju postoji neposredna opasnost po život ili teže narušavanje zdravlja radnika ili trećih lica) može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbjedi ostvarivanje tog prava. Zahtjev za zaštitu prava radnik može podnijeti poslodavcu u pismenom obliku ili usmeno. Poslodavac je dužan da odluči po zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči smatra će se da je zahtjev prihvaćen. Radnik takođe može zatražiti zaštitu svojih prava od suda u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava.

Dio deset odnosi se na Savjet radnika ili Vijeće uposlenika.

Dio jedanaest govori o prestanku radnog odnosa

Di dvanaestodnosi se na kolektivne ugovore. Klektivnim ugovorima bliže se uređuju obim i način ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa u skladu sa zakonom i drugim propisima, postupak kolektivnog ugovaranja, sastav i način rada tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih sporova između radnika i poslodavaca, međusobni odnosi učesnika u zaključivanju kolektivnih ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavaca.

Dio trinaest odnosi se na posebne odredbe koje govore o formiranju ekonomsko-socijalnih savjeta koji treba da podstaknu kolektivno dogovaranje i usklađivanje interesa radnika i poslodavaca. Ovaj savjet sastoji se od devet članova, od kojih po tri člana imenuje vlada, sindikat i udruženje poslodavaca. Part XIII for special provisions. This part discusses the creation of economic – social councils, which should provide an incentive for the creation of collective bargaining between workers and employers. These councils are consisting of 9 members, Government, Trade Unions and Employers Association nominates them. Paragraf 2 ovog dijela govori o ostvarenju prava na štrajk.

Dio četrnaest odnosi se na kaznene odredbe. Ovaj dio elaborira vrstu prekršaja po osnovu prava na rad i propisuje kaznene mjere protiv prekršilaca. Inspekcija rada vrši nadzor nad primjenom odredaba i propisa ovog zakona.

Dio petnaest odnosi se na prelazne i završne odredbe. U ovom dijelu govori se o pravu radnika koji imaju status radnici na čekanju i pravu na otpremninu, njezinu visinu, i onoga ko treba da snosi troškove otpremnine. Nadalje se govori o prosječnoj visini otpremnine.

Proklamovana i stvarna prava
Ustavna situacija u Bosni i Hercegovini vrlo je specifična. U teškom stanju poslije rata, neprekidno visokih političkih tenzija, siromaštva, ekonomskog kolapsa i drugog, nerealno je očekivati da su svi građani BiH upoznati sa odredbama Konvencije o ljudskim pravima i da ih se pridržavaju u svim svojim postupcima. Istina, BH vlasti nastoje poštovati i primijeniti ovu konvenciju kad god je to moguće. Ovo bi, dakle, značilo da su ljudska prava više deklarativna, nego što se aktivno primijenjuju. Ovo je pogotovu slučaj kad su u pitanju žene.

Ostvarenje ekonomskih i socijalnih prava traži pozitivne intervencije od strane države,a unapređenje kvalitete njihove primjene opet zavisi od privrednog prosperiteta u zemlji.

U poslijeratnoj BiH sa ekonomijom koja se nije još oporavila i prošla kroz tranzicijski period čak i nakon 8 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Evropska socijalna povelja u potpunosti je inkorporirana u Ustav BiH i imaju prioritet nad ustavnim odredbama.

U oba entiteta, (RS i FBiH), u Zakon o radu unešena su sljedeća ekonomska i socijalna prava radnika:
1.    Pravo na rad;
2.    Pravo na jednake uslove rada;
3.    Pravo na sigurnost i higijenu na radnom mjestu;
4.    Pravo na adekvatnu naknadu;
5.    Pravo na organizovanje u sindikat;
6.    Pravo na kolektivne pregovore (uključuju i pravo na štrajk),
7.    pravo radnika na zaštitu;
8.    Pravo na zaštitu zaposlenih žena;
9.    Pravo na profesionalno usmjeravanje;
10.  Pravo na profesionalnu obuku;
11.  Pravo na zdravstvenu zaštitu;
12.  Pravo na socijalnu sigurnost;
13.  Pravo na socijalnu medicinsku pomoć;
14.  Pravo na korištenje socijalnih usluga;
15.  Pravo fizički i mentalno hendikepiranih osoba na profesionalnu obuku i profesionalnu i

    socijalnu rehabilitaciju;

16.  Pravo porodice na socijalnu, zakonsku i ekonomsku zaštitu;
17.  Pravo majke i djeteta na socijalnu i ekonomsku zaštitu;
18. Pravo na obavljanje profitabilnih poslova na teritoriji druge ugovorne strane;
19. Pravo radnika migranata i njihovih porodica na zaštitu i pomoć.

Svaki od ovih članova sastoji se od nekoliko paragrafa (72 ukupno) razrađujući detaljno ono na što se ova prava odnose. Istovremeno tu su 72 različite obaveze u Zakonu o radu. Stavljanje na snagu ovog zakona ne sprovodi se baš veoma aktivno niti u RS niti u FBiH.
Protudiskriminacijsko zakonodavstvo:
U svojim ustavima centralna vlada i vlade oba entiteta osiguravaju najvišu razinu međunarodno prizantih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ova prava i slobode utemeljeni su Europskom konvencijom i zaštiti ljudskih oprava i temeljnih sloboda i njenim protokolima, koji se trebaju primijenjivati u Bosni i Hercegovini i imati primat nad svim zakonima.

Uživanje ovih prava i sloboda zajamčenih Ustavom ili međunarodnim ugovorima pobrojanim u Aneksu I Ustava, treba biti osigurano svim ljudina u BiH, bez bilo kakve diskriminacije po osnovu spola, rase, boje, jezika, religije, političkog opredjeljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, vlasništvu, rođenju ili drugom statusu.

U nastavku su konvencije i međunarodni ugovori koje je ratificirala BiH, a koji su objavljeni u Aneksu I Ustava BiH:

      1. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948)
      2. Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949), i Dopunski protokoli I-II (1977)
      3. Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951) i Protokol (1966)
      4. Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957)
      5. Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva (1961)
      6. Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (1965)
      7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966 i 1989)
      8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
      9. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene (1979)
      10. Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja (1987)
      11. Evropska konvencija o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja (1987)
      12. Konvencija o pravima djeteta (1989)
      13. Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika-migranata i članova njihovih porodica (1990)
      14. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992)
      15. Okvirna Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994)


Rasna i etnička diskriminacija pri zapošljavanju
BiH je ratificirala i stavila na snagu sve relevantne međunarodne instrumente koji se tiču zaštite ljudskih prava, kao i Konvenciju 111 Međunarodne organizacije rada o diskriminaciji pri zapošljavanju i na radnom mjestu. No vidan je nesrazmjer imeđu pomenutih međunarodnih standarda koji su u BiH iznad svih zakona i prevlađujuće situacije u kojoj se redovito uočava i prijavljuje kršenje ljuskih prava.
Veoma složen društveni sistem, socijalno nasljeđe i neprestane političke tenzije, korupcija i ostali činitelji usporavaju proces demokratizacije i doprinose zanemarivanju primjene standarda o ljudskim pravima i nedovoljnom poštovanju ostalih ratificiranih međunarodnih isntrumenata. Uporedo s prihvaćanjem međunarodnih standarda u BiH, razvile su se i ustanove za njihovu praktičnu primjenu. Pored ustanova kao što su Dom za ljudska prava, čije su odluke neopozive, tu su i institucije čije odluke imaju savjetodavni, ali ne i obavezujući karakter, kao što je Ured ombudsmana.
Ukoliko neka osoba uloži žalba koja se odnosi na diskriminaciju pri zapošljavanaju, ova žalba “putuje” veoma dugo sve dok svi elementi lokalnog zakonskog sistema ne budu iscrpljeni, prije no što dođe pred Dom za ljudska prava. Čak i ukoliko Dom za ljudska prava odluči da je žalilac u pravu, pozitivan ishod odluke je upitan. Ova i druge institucije koje se bave ovim pitanjima preplavljene žalbama koje se odnose rasnu diskriminaciju na radu. Ovo indikativno govori da zakonodavstvo na lokalnom nivou nije implementirano dosljedno. Izvještaji Doma za ljudska prava kao i ureda Ombudsmena govore da najveći procenat kršenja ljudskih prava upravo dolazi iz dijela koji se odnosi na pravo na rad i zapošljavanje.

Ustav

Ustav BiH (član 4), kao i ustavi FBiH (glava II.A, član 2.1) i RS (Član 10) jamče principe nediskriminacije i jednakosti, kako je naznačeno međunarodnim standardima o ljudskim pravima. Federalni Zakon o radu i analogan zakon u RS zabranjuju diskriminaciju pri zapošljavanju i na radnom mjestu (Član 5).
Šta više, po Dejtonskom mirovnom sporazumu, BiH je potpisnik širokog spektra međunarodnih ugovora kojima se zabranjuje svaki vid diskriminacije, pa i one u sferi rada. U ove temeljne instrumente, koji su iznad entitetskih zakona, spadaju:
q Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (Članovi 6 i 7);
q Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije;
q Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene;
q MOR Konvencija Broj 111
q Evropska socijalna povelja (koja se promjenjuje jedino u Federaciji prema Vašingtonskom sporazumu) (Preambula, Članovi 1.2 i 5).
U Ustavu se tvrdi da BiH kao cjelovita država kao i njezini entiteti trebaju osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Postupci pred sudom:

Postupci pred sudom uključuju kao prvu instancu, općinski sud, u FBiH i RS kantonalni sud, okružni sud, entitetski vrhovni i ustavni sud, enrtitetski ombusmen, na državnom nivou Ombudsmen BiH, Ustavni sud, Državni sud, Dom za ljudska prava.

Ustavni sud Federacije sagledava usklađenost zakona sa federalnim ustavom na zahtjev visokih vladinih zvaničnika, preporuke vrhovnog ili kantonalnog suda. Jurisdikcija Ustavnog suda odnosi se i na sporove između kantona, kantona i Federacije između općina i kantona kao i između federalnih institucija. Sastoji se od devet sudija od kojih su tri iz reda srpskog naroda, tri iz reda Bošnjaka i iz reda Hrvata.

Vrhovni sud Federacije najviši je žalbeni sud Federacije, uključujući i odlučivanje o žalbama na odluke kantonalnih sudova u vezi sa pitanjima koja se tiču Ustava, zakona i drugih propisa Federacije i drugim pitanjima utvrđenim zakonodavstvom Federacije, osim onih iz nadležnosti Ustavnog suda ili Suda za ljudska prava.
Vrhovni sud ima i izvorne nadležnosti utvrđene federalnim zakonima.

Svaki kanton ima sudove koji imaju izvornu nadležnost u stvarima koje ne spadaju u nadležnost općinskih sudova i druge nadležnosti utvrđene zakonom i koji odlučuju po žalbama na presude općinskih sudova.

Kao i u Federaciji Ustavni sud RS donosi odluke o usklađenosti zakona sa entitetskim Ustavom. Shodno pravilima Ustava RS svako može pokrenuti postupak pred ovim sudom. Kako god, jedino predsjednik RS, predsjednik skupšine i vlada mogu pokrenuti postupak pred ovim sudom bez ograničenja. Sud može sam pokrenuti postupak kako bi utvrdio ustavnost određenih zakona. Sud je sastavljen od sedam sudija.

Vrhovni sud RS je najviši sud u RS. On ima jurisdikciju nad presudama donešenim od strane okružnih sudova I razmatra administrativne aktivnosti agencija na nivou RS.

Osnovni sudovi imaju sličnu ulogu kao i sudovi Federaciji. Oni su prva instanca u rješavanju građanskih i krivičnih parnica. Oni mogu donijeti presude u krivičnim slučajevima do 20 godina zatvora u zavisnosti da li se radi o građanskim, imovinskim, radnim ili privrednim prekršajima. Okružni sudovi odlučuju o presudama osnovnih sudovai služe kao prva viša instanca u krivičnim slučajevima kažnjivim do dvadeset godina zatvora kao i za neka druga posebna zakonska područja. Oni takođe mogu razmatrati lokalna administrativna pravila.

Osnovni sud je prvostepeni sud na području Brčko distrikta koji se bavi građanskim, krivičnim i drugim presudama. Apelacioni sud rješava sve žalbe na presude osnovnog suda i najviše je sudsko tijelo u distriktu. Oba suda imaju jurisdikciju da odrede da li neki od zakona distrikta nije u saglasnosti sa Ustavaom BiH ili statutom Brčko distrikta.
Sudovi na državnom nivou su Ustavni sud BiH, Državni sud, Institucija tužilaštva. Ustavni sud sastoji se od devet sudija uključujući tri međunarodna suca i po dva od strane konstitutivnih naroda. Sud ima jurisdikciju nad nesuglasjem koje se pojavi između entiteta, države i entiteta ili između državnih institucija ali se neograničava isključivo na to. Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud će imati nadležnosti za pitanja koja mu podnese bilo koji sud u Bosni i Hercegovini , a koja se ticu toga je li neki zakon o čijoj valjanosti ovisi njegova odluka sukladan ovom Ustavu, s Europskom konvencijom za ljudska prava i temeljne slobode i njezinim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili koja se tiču postojanja ili djelokruga nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
Usprkos svim mehanizmima, BiH nažalost, u praksi još nije dosegla evropske standarde na polju ljudskih prava. U posljednjih osam godina, mnogi izvještaji o stanju ljudskih prava su napisani. Zajedničko stajalište svima je nedostatak poštivanja ljudskih prava, koja rezultiraju masovnim kršenjem ljudskih prava dok se diskriminacija na etničkom principu I dalje nastavlja.
Neophodno je za napomenuti da je većina zakona koji su usvojeni u BiH nametnuta od strane međunarodne zajednice ili ureda Visokog predstavnika.

Zakon o radu
Jedan od najčešće prijavljenih oblika diskriminacije širom BiH jeste diskriminacija u oblasti zapošljavanja. Ovaj vid diskriminacije najčešće se zasniva na: etničkom porijeklu, političkom opredjeljenju, pripadnosti (ili ne-pripadnosti) političkoj stranci, učešću u sindikalnim aktivnostima ili spolu. Naročito su manjiski povratnici meta diskriminatorskih postupaka.
Kao značajan način sprečavanja manjiskog povratka i kao očigledna prepreka rekonstrukciji multietničkog društva, diskriminacija pri zapošljavanju predstavlja ozbiljno kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma i različitih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima čiji je Bosna i Hercegovina potpisnik. Diskriminatorske prakse održavaju podijeljenost privrede u enklave gdje tržišne veze postoje samo između članova iste etničke grupe – ova rascjepkanost spriječava razvoj moderne tržišne privrede.

Eliminacija ovih nepravilnosti popravit će sliku zapošljavanja, uvećati obrt kapitala, privući strane investicije te samim tim probuditi razvoj biznisa. Usvajanje nepristrasne prakse zapošljavanja ključ je efikasne mobilnosti radne snage i ekonomskog napretka zemlje. Zapošljavanje žena takođe je ograničeno, a jedna uspješna strategija mora uključiti i ovo pitanje. Osam godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, pitanje diskriminacije pri zapošljavanju nije dotaknuto osim pukog nabrajanja prava (Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma). Iako je Vijeće za implementaciju mira 24. 5. 2000. apostrofiralo potrebu za jačanjem ekonomskih, obrazovnih mogućnosti i mogućnosti tržišta rada za povratnike, stvarno sprovođenje ovih vitalnih ciljeva još uvijek nije pokrenuto.
Postojanje antidiskriminacijskih mjera po sebi i za sebe očigledno nije dovoljno za promociju, sprječavanje i rješavanje pristrasnosti pri zapošljavanju. Dobro artikulirana strategija je potrebna da bi osiguralo prihvatanje zakona od strane relevantnih faktora, sistematičan razvoj prakse koja se odnosi na nepristrasnost pri zapošljavanju kako u privatnom, tako u javnom sektoru ali i prevencija mehanizmi pravnog lijeka.37 Do danas nije napravljen nacrt Strategije zapošljavanja.

Zakoni o zapošljavanju
Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnom osiguranju nezaposlenih lica u FBiH donosi osnovne principe posredovanja pri zapošljavanju, materijalne i socijalne sigurnosti nezaposlenih lica prilikom zasnovanja radnog odnosa na određeno vrijeme, osnivanja, organizacije i aktivnosti Federalnog biroa za zapošljavanje, kantonalnih javnih službi za zapošljavanje, financiranja i drugih bitnih pitanja.38 Zakon zabranjuje diskriminaciju po bilo kojem osnovu, uključujući i spol, u procesu zapošljavanj ili u vezi s naknadama za nezaposlena lica.39

Zakon o zapošljavanju RS regulira zapošljavanje, osiguranje u slučaju nezaposlenosti, aktivnosti i osnivanje agencije za zapošljavanje, prava nezaposlenih lica i uslove njihovog provođenja. Član 3 ovog Zakona zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, uključujući i spol. Zavod za zapošljavanje RS primijenjuje javne ovlasti, te se bavi organizacijskim, profesionalnim i drugim aktivnostima onako kako je to naznačeno u Zakonu o zapošljavanju. Član 18 kaže da će Zavod, neovisno ili u surdanji sa drugim kompetentnim tijelima i organizacijama, istraživati tržište rada i na osnovu tih nalaza, usmjeravati svoje aktivnosti i publicirati informacije. Ovo je prilično interesantna odredba, pošto agenciju za zapošljavanje obvezuje da uzme u obzir situaciju na tržištu rada pri kreiranju odgovarajućih politika zapošljavanja. Uzimajući u obzir da Romi samo malim dijelom sudjeluju u tržištu rada i imajući u vidu protudiskriminacijske odredbe Zakona, bit će zanimljivo vidjeti kakve je smjernice i politike, ukoliko ih ima, Zavod poduzeo kako bi poboljšao situaciju u ovoj oblasti.

Zakon o socijalnoj zaštiti
Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom – FBiH
Zakon regulira:
· Osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna socijalna prava i njihove korisnike;
· Osnivanja i rad ustanova za zaštitu i udruživanje invalida;
· Osnovna prava civilnih žrtava rata i članova njihovih porodica;
· Osnove zaštite porodica s djecom;
· Financiranje i ostala pitanja bitna za primjenu temeljnih socijalnih prava, zaštitu civilnih žrtava rata i zaštitu porodica s djecom u FBiH.40
Posebnih antidiskriminacijskih odredbi u ovom zakonu nema. On određuje ko su korisnici, uključujući i djecu bez roditeljskog staranja, napuštenu djecu, osobe s posebnim potrebama itd., ali također i meterijalno neosigurane osobe i osobe nesposobne za rad, kao i pojedince i porodice u stanju socijalne potrebe, kojima, zbog specifičnih okolnosti, treba posebna vrsta socijalne zaštite.41

Odredbe koje se odnose na zapošljavanje stranih državljana

Nedavno, Parlament FBiH usvojio je zakon koji se odnosi na zapošljavanje stranih državljana. Ovim zakonom specificirane su procedure zapošljavanja i uslovi za strane državljane, lica bez državljanstva, tzv. strance kao i zakon po kojem rade Federalna agencija za zapošljavanje i kantonalni zavodi za zapošljavanje. Strancem se smatra lice koje nema državljanstvo BiH.
Poslodavac ne može zaključiti ugovor o radu ili ugovor o djelu sa stranim državljanom prije no što ovaj dobije valjanu radnu dozvolu u skladu sa ovim zakonom.
Federalna agencija za zapošljavanje izdaje dozvolu za rad na osnovu preporuka dobijenih od zavoda za zapošljavanje. Zavod za zapošljavanje podnosi zahtjev poslodavca za izdavanje radne dozvole zajedno sa ličnim podacima stranog državljana i gore pomenute preporuke. Zavod za zapošljavanje čuva i prati dosije o zaposlenosti ili nezaposlenosti stranca koji obavlja periodične poslove u skladu sa zakonom. Radna dozvola se može izdati strancu ukoliko on posjeduje boravišnu dozvolu ili ima stalni boravak na teritoriji BiH i ako poslodavac ne može pronaći registrovanu nezaposlenu osobu sa istim kvalifikacijama za tu vrstu posla. Radna dozvola se izdaje na period trajanja ugovora, maksimalno na jednu godinu. Izuzetak je samo onda kada stranac ima stalno boravište u BiH. U takvom slučaju radna dozvola može se izdati na neograničeno vrijeme.

Krivični zakon

U Krivičnom zakonu, poglavlje XVIII, član 183 stoji: “Ako neko po osnovu različite etničke pripadnosti, rase, boje kože, spola, jezika, obrazovanja, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenjaili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, te tjelesnih i duševnih poteškoća liši ili uskrati prava zagarantovana ustavom, zakonom ili ratifikovanim međunarodnim sporazumom ili ako neko na osnovu ovih različitosti omogući nekom građaninu neopravdane privilegije i prednosti, bit će kažnjen zatvorskom kaznom od tri mjeseca do pet godina”.

U sljedećem poglavlju, XIX, članovi 206 – 212 istog Zakon, o pravu na rad tvrdi se: “Ako neko liši ili uskrati pravo nekom građaninu na slobodno zapošljavanje na teritoriji BiH pod istim uslovima koja su na snazi u mjestu zaposlenja bit će kažnjen zatvorskom kaznom od tri mjeseca do tri godine.”
Ovi članovi Krivičnog zakona i Zakona o radu potvrđuju da BiH ima adekvatno zakonodavstvo za zaštitu ljudskih prava.

U zakonu o radu mogu se naći pravila za kršenje i kazmene odredbe za kršenje ovog zakona. Član 140 ovog zakona ukazuje da će pravno lice, poslodavac platiti kaznu u iznosu od 1.000 – 10.000 KM ako lice koje traži zaposlenje ili zaposlena lice bude stavljeno u nepovoljniji položaj po osnovu drugačije etničke pripadnosti, rase, boje kože, spola, jezika, obrazovanja, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenjaili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, te tjelesnih i duševnih poteškoća.

Pravilnik o radu

Jedini problem unutar ovog zakona je što ostavlja dosta slobode u svezi sa izradom pravilnika o radu koji specificira pravila na random mjestu i u skladu je sa zakonom o radu.

Svaki poslodavac koji koji zapošljava više od 15 uposlenika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plate, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca. O donošenju pravilnika o radu poslodavac se obavezno konsultira sa vijećem zaposlenika i sindikatom. U praksi se ovo pravilo ne primjenjuje dosljedno. U većini slučajeva, zato što pravilnik o radu ima obavezujući karakter za obavljanje biznisa, nacrt pravilnika o radu najčešće prave pravnici.
Vijeće zaposlenika ili predstavnik sindikata ima pravo zatražiti od nadležnog suda da proglasi pravilnik o radu nevažećim ukoliko ove dvije institucije nisu konsultovane kod njegove izrade. U praksi, posebno u privatnim preduzećima, radnici nisu konsultirani i u većeini slučajeva ne znaju za njegovo postojanje. Ovo ostavlja dosta prostora za manipulisanje od strane poslodavca posebno u slučajevima otpuštanja s posla ili sukoba na radnom mjestu.

Drugi problem je nizak nivo svijesti o pravima radnika i slab nadzor inspektorata za rad. Pretpostavlja se i visok nivo korumpiranosti među imspektorima za rad.

Statut javnih službi

Statut javnih službi u saglasnosti je sa zakonom.

Zakon o anti-diskriminaciji i zakon o jednakosti
Ne postoji niti nacrt, niti je usvojen takav zakon.

Predmeti pred istragom

Više od 500 predmeta čeka pred Domom za ljudska prava, a koje se odnose na diskriminacijsko ponašanje kao uzrok raskida ugovora o radu uglavnom baziranim na temeljima etničkog/nacionalnog porijekla. Iako je većina ovih predmeta povezana sa ratnim sukobima kao razlogom prekida zaposlenja ili suspenzije, Dom za ljudska prava našao je utemeljenje, ratione temporis, u većini predmeta razmatranih do sada. U nekoliko presuda, koje je donio Dom za ljudska prava, tokom 2002 godine, utvrđeno je da zakonski okvir i praksa vlasti, kako administrativnih tako i sudskih, ne obezbjeđuju efikasan metod ublažavanja ovih žalbi.

Naprotiv, ovi predmeti pokazali su sistematsko kršenje prava na pravedno suđenje, unutar razumnog vremena koje je dodatno pretpostavlja kršenje prava na nediskriminaciju spram prava na rad, kao posljedice ratnog sukoba.

Kao posljedica toga, Dom za ljudska prava našao se pred značajnim brojem predmeta koji spadaju u ovu kategoriju i koji ne mogu biti obrađeni ni na jedan standardan način, niti se mogu sumirati ili ubrzati.

Kršenje prava na rad koje je garantirano Međunarodnom konvencijom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Uredu Ombudsmena obratilo se 30,794 lica u 648 žalbi što je najveći porast u odnosu na broj žalbi koje su je stavljene pred ured Ombudsmena FBiH. Kršenje socijalnih prava i prava na zdravstvenu zaštitu, takođe garantovanih Paktom o stabilnosti, podnijelo je oko 244 lica i broj ovih žalbi takođe je u porastu.42

Javno obrazovanje i svijest

Vladujuće nacionalne stranke koje sebe vide kao jedine predstavnike “svog naroda” (Bošnjaci, Srbi, Hrvati) imaju veoma sužen interes i brigu kao predstavnici vlasti isključivo za “svoj narod” tako da su članovi manjinskih naroda doslovno ostavljeni na marginama društvenog interesa. To se prvenstveno i prevashodno odnosi na Rome kao pripadnike nacionalne manjine u BiH.

Diskriminacija i rasizam spram Roma je vrlo raširen fenomen u svim društvenim segmentima počev od običnih ljudi do državnih zvaničnika. Vlada nije razvila ni jedan mehanizam podizanja svijesti koji se odnosi na borbu protiv rasizma i diskriminacije. U vladinim radnim dokumentima nema programa ili smjernica, na bilo kom njenom nivou, koje bi se borile protiv rasističkih stavova i diskriminacije spram Roma.

Međunarodne organizacije poput OSCE-a, DfID, UNDP-a i lokalne nevladine organizacije organizovale su seminare za državne službenike – posebno na lokalnom nivou (općine) ali ovaj problem samo je dotaknut i nije uspio podići svijest, pri čemu su ove organizacije na kraju ostale usamljene. Kapacitet romskih nevladinih organizacija, kao i kapacitet državnih službenika treba razvijati paralelno.

Glavni problem ovih seminara i radionica je taj što one imaju veoma ograničen uticaj na javne službenike kao što ni broj samih učesnika nije veliki, a ni mehanizmi za praćenje nisu usklađeni, koji bi mjerili efekte treninga tj. kada su državni službenici uistinu sučeljeni sa Romima. Dodatno, državni službenici na ovim seminarima i treninzima prisustvuju dobrovoljno tako da zaključci i preporuke sa istih nisu obavezujuće. Drugi problem može biti da znanje i iskustvo stečeno kroz ove programe nije preneseno na javne službenike koji su u direktno vezi sa ugroženim licima.

Tokom istraživanja i posjeta terenu primjećeno je da javni zvaničnici, inspektori rada i osoblje biroa za zapošljavanje nisu prošli nikadaa kroz neki trening koji bi pružio podršku osoblju u prevenciji i promociji anti –diskriminacijske prakse i standarda. Osoblje državnih institucija oslanja se na postojeće zakone u obavljanju njihovih poslova i zadataka, a ovi zakoni ne dozvoljavaju fleksibilnost u poslu. 43

Izabrani predstavnici vlasti sjete se Roma samo ondakada se nalaze u izbornoj trci pokušavajući dobiti njihove glasove obećavajući im bolji položaj u društvu i poštivanje njihovih prava. Obećanja koja uskoro bivaju zaboravljena, na sam dan izbora.

Zaključci: Zakonski okvir je čini se više nego dovoljan da spriječi i adresira pitanja diskriminacije. Kompleksan sistem raspodjele vlasti, dugački sudski procesi ne olakšavaju ljudima podnošenje žalbi na diskriminaciju na poslu. Diskriminacija prilikom zapošljavanja teško je dokaziva ne baš dobro definirana kroz zakon. Pored postojanja sve zakonske regulative još uvijek je ostavljena mogućnost za manipulaciju od strane poslodavaca na tržištu gdje postoji očigledan višak radne snage. Oni koji nađu posao vrlo su odlučni da ga zadrže čak iako radni uslovi nisu u skladu sa zakonom. Romi su svakako laka meta, pa čak se dešava da kriju svoj identitet kako bi sačuvali posao.

VI Rasna diskriminacija pri zapošljavanju

Po članu 7 Međunarodne konvencije o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, svaki građanin ima pravo na rad i vlasti su obavezne poduzeti konkretne korake u zaštiti ovog prava. Vlasti u BiH i u entitetima još nisu donijele konkretne mjere kojima bi se stvorili uvjeti za jačanje privrede i omogućilo svakom građaninu BiH da ostvari svoje pravo na rad.

Iako diskriminacije na radnom mjestu u BiH postoji, malo što se čini da se ova pojava preduprijedi. Prema riječima Roma koji su tražili posao, diskriminacija je raširen fenomen. Vladini zvaničnici i javni službenici niti niječu niti se slažu s ovim tvrdnjama, pozivajući se na legislativu, uz pretpostavku da će samo postojanje odgovarajućih zakona riješiti ovaj problem. Kad se vladinim službenicima upute konkretna pitanja o broju zaposlenih Roma, ili o posebnim (vladinim) programima za poticaj zapošljavanja Roma, odgovori izostaju.

Čak i organizacije i institucije koje bi trebalo da budu nepristrasne (Ured ombudsmana, Dom za ljudska prava, Helsinški komitet za ljudska prava) ne raspolažu tačnim podacima u vezi s diskriminacijom pri zapošljavanju. U godišnjem izvještaju Ureda ombudsmana za 2002. Godinu, tvrdi se da je podneseno 30.794 žalbi u vezi s kršenjem prava na rad. Niti jedan Rom nije podnio takvu žalbu. Razlozi za ovo mogu se naći u intervjuu s jednim od zaposlenika Federalnog ureda ombusmana44, gdje se navodi da Romi nisu izloženi diskriminaciji na radnom mjestu, prosto zato što nisu zaposleni. Slijedeći logiku, naredno pitanje je bilo “zašto Romi ne rade?”, a odgovor je glasio: “Zato što su diskriminirani”.

Dodatni razlozi zašto Romi ne traže ispunjenje svog prava na rad i ne prijavljuju slučajeve diskriminacije u pokušajima zapošljavanje mogu se tražiti u njihovom niskom obrazovnom nivou, nedostatku (besplatne) pravne pomoći, kompliciranim zakonskim procedurama za ostvarenje ovih prava i spremnosti samih Roma da promijene situaciju u kojoj se nalaze. Još jedan razlog se može naći u činjenici da Romi koji imaju srednje obrazovanje, iz straha da će biti odbijeni pri zapošljavanju ili otpušteni s posla, kriju svoje porijeklo. Stoga bi se moglo pretpostaviti da se oni neće ni žaliti ukoliko se krše njihova ljudska prava na radnom mjestu.

Teškoće u priskrbljivanju preciznijih podataka vraćaju nas natrag ka činjenici da nema pouzdanih podataka o brojnosti romske populacije u Bih i također – iz razloga zaštite privatnosti – nema zvaničnih statistika o broju zaposlenih/nezaposlenih Roma.

Razlog zbog kojeg nema više registriranih slučajeva rasne diskriminacije, leže i u tome da zaposleni ljudi sebe smatraju sretnicima i prihvatit će, odnosno tolerirati nedolično ponašanje poslodavaca – ponuda na tržištu rada daleko premašuje potražnju. Ova kategorija radnika je u posebno teškoj situaciji i lako ih se može eksploatirati. Kako bi preživjeli, nemaju izbora nego prihvatiti angažman bez ugovora o zapošljavanju i za minimalnu nadnicu. Ostali vidovi eksploatacije koje poslodavci primijenjuju mogu biti godine neprijavljene službe, neuplaćivanje mirovinskih/invalidskih i zdravstvenih doprinosa i nemogućnost rješavanja stambenog pitanja.

Među privatnim poslodavcima naročito su izražene predrasude prema Romima. Oni će vam reći kako su Romi “lopovi” i niko ih ne želi zaposliti.

Diskriminacija pri zapošljavanju nije rezervirana samo za Rome, druge nacionalnosti se također suočavaju s istim problemom. Međutim, primijetno je da Romi nisu uključeni u postojeće programe zapošljavanja koje organiziraju vlasti. Njima nije ponuđeno da učestvuju u ovim programima, dok druge kategorije stanovništva, kao osobe s posebnim potrebama, mladi, oni koji dugo čekaju na posao i žene, jesu definirani kao ciljne grupe i programi se direktno na njih odnose. Ne može se reći da su Romi namjerno izostavljeni, ali je činjenica da nigdje u vladinim službama nije evidnetiran niti jedan Rom koji je dobio pomoć u traženju posla ili za samozapošljavanje.

Diskriminacija kao fenomen prilikom zapošljavanja zakonom nije precizno regulirana. Privatni poslodavac nije obavezan javno oglasiti slobodno radno mjesto, tako da on slobodno može upošljavati članove svoje obitelji ili prijatelje. Prethodni zakon o zapošljavanju ovu je oblast daleko strožije regulirao.45

Dokazi diskriminacije

Prema informacija dobijenim od biroa za zapošljavanje svakog grada, stopa zaposlenosti izgleda ovako:

Tabela: 4

Stopa zaposlenosti u IX / 2003

 

Sarajevske općine

Općina Zenica

Opština Doboj

Općina Tuzla

Romi

8 (0.13%)

5 (0.12%)

/

8 (0.05%)

Pripadnici većinskih naroda

72.147 (38.6%)

26.261 (10%)

 

28.723 (8%)

Procjena broja stanovnika po kantonima u Federaciji na dan 31. 12. 2002

 

Kanton Sarajevo

Kanton Zenica

Doboj

Kanton Tuzla

Romi

9.000

8.650*
9.800**

375

15.000

Ne-Romi

401.118

398.419

70.560

509.584

Radno aktivno stanovništvo

 

Kanton Sarajevo

Kanton Zenica

Doboj

Kanton Tuzla

Romi

5.900***

5.700****

230

10.200*****

Ne-Romi

278.341

267.752

48.486

351.575

* Izjašnjavaju se kao Romi
** 1.150 izjašnilo se kao “ostali”
*** Procjena romskih NVO
**** Procjena romskih NVO
***** Procjena romskih NVO

Činjenica je da uporedni rezultati između većinskog i manjinskog stanovništva govore dovoljno o broju zaposlenih jednih i drugih i ključ su za razumjevanje tržišta rada i ocjenu njihove efektivnosti.
Kao i u drugim slučajevima vrlo je teško osloniti na službene podatke koji govore o zaposlenosti Roma. Podaci koji govore o zaposlenju Roma se ne čuvaju niti od strane biroa za zapošljavanje niti od zavoda za statistiku. Jedini izvor informacija su romske nevladine i međunarodne organizacije, aone se opet baziraju na istraživanju I informacijama prikupljenim od romskih NVO.
Prema podacima od Odbora za Rome i Vijeća Roma, Romi zaposleni u državnim organima I javnim ustanovama su:

Tabela: 5

Zaposleni u državnoj službi

 

Sarajevo

Zenica

Tuzla

Doboj

Policajci

1*

/

2

/

Opštinski vjećnik

1

/

/

/

* Tokom istraživanja dvije osobe su zaposlene u policiji iako se neizjašnjavaju kao
Podaci iz ove tabele su uključeni u podatke koji govore o ukupnom broju zaposlenih.

Postoji jedan generalan razlog zašto podaci o zaposlenosti Roma nisu dostupni. Zvanično objašnjenje upućuje na ustavno pravo svih građana bezobzira na njihovu rasu, etničku pripadnost, te da so to pravo primjenjuje u zavodima za zapošljavanje.To je u osnovi razlog zašto etnička pripadnost nije uključena u informaciju koja se traži od lica koje traži zaposlenje.
Drugi mogući razlog leži u protivljenju romskih organizacija za prikupljanje bilo kakvih podataka iz straha od moguće diskriminacije. Tu leži takođe još jedna specifična prepreka-nespremnosti velikog broja Roma da budu identificirani kao članovi ove grupe.
Razlog za takvo šta nalazi svoje opravdanje u čestim slučajevima nejednakog odnosa prema ovoj manjinskoj grupi u praksi.

Izvještaj o stanju:

Diskriminacijska ponašanja i prakse je često teško dokumentirati, a još teže dokazati na sudu. U Bosni i Hercegovini, različiti oblici diskriminacije, i direktne i indirektne, s kojim se suočavaju Romi, dobro su poznati (vidjeti Aneks II), ali objelodanjenje ove činjenice ne stvara Romima pozitivniji imidž. U nekim slučajevima i mas mediji prikazuju vrlo lošu sliku o Romima, što sve ima negativan utjecaj na međukulturne odnose u BiH. Stanje ekonomske nejednakosti, međutim, daleko je otpornije na promjene nego politička neravnopravnost.

Iako Ustav BiH uključuje širok spektar međunarodnih standarda, koji osiguravaju poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda svih građana, mogu se uočiti neobični primjeri diskriminacije. U poglavlju o izborima u Ustavu, pravo glasa je jednako za sve građane u BiH, ali pravo “da budu birani” imaju samo pripadnici konstitutivnih naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi). Shodno tome, Romi ili pripadnici drugih manjinskih grupa ne mogu biti birani u Predsjedništvo države, niti za predsjednika skupštine na državnom i analogno na ostalim razinama vlasti.

Romi su onemogućeni Izbornim zakonom BiH u upražnjivanju jednog broja svojih osnovnih političkih prava. BiH je jedina zemlja u Evropi u kojoj su Romi nepodobni za obavljanje visokih političkih funkcija, uključujući tu i Predsjedništvo države. Inače, Izborni zakon BiH ne dozvoljava nacionalnim manjinama da budu izabrani na visoke pozicije jer su iste rezervirane samo pripadnike konstitutivnih naroda. Napr. Parlamentarna skupština sastoji se od 15 članova i oni su iz reda konstitutivnih naroda. Predsjedništvo države broji tri člana i sva trojica su iz reda konstitutivnog naroda. Skorašnji primjer diskriminacije dogodio se tokom izbora ministra odbrane na državnom nivou, to mjesto ponovo je bilo rezervirano za pripadnika jednog od konstitutivnih.

Zaključci: Romi su uložili zanemarljiv broj žalbi na diskriminaciju na poslu stoga što je tek nekolicina pronašla redovan posao. Uzrok nedostupnosti regularnih radnim mjesta je u diskriminaciji, tako da će Romi, ako im se ukaže šansa za posao, kriti svoj nacionalni identitet iz straha da ne budu odbijeni ili otpušteni. Također, broj redovno zaposlenih Roma – čak i kad se uzme u obzir nizak obrazovni nivo – daleko je od reprezentativnog (manje od 0%, u poređenju sa 38% u većinskoj populaciji). Najšokantnija je, međutim, činjenica da BIH Ustav uskraćuje pravo Romima – i ostalim nacionalnim manjinama – da budu birani u predsjedništva ili na čelo skupštine.

VII Mogućnosti za prekvalifikaciju i dokvalifikaciju

Istraživanje tržišta rada moglo bi poslužiti kao važna osnova za razvoj obrazovnog sistema uopće i posebnih programa obuke u cilju sticanja specifičnih vještina za pojedine poslove. Bolje poznavanje tržišta rada je ključno za osnaživanje ustanova/škola za prekvalifikaciju i njihove komunikacije s tržištem.

Tranzicija s planske na tržišnu privredu u BiH je donijela mnoge promjene i zahtijeva nove uloge škola za prekvalifikaciju kako bi obučile stručnjake za zanimanja za kojima postoji potražnja na tržištu, slijedeći trendove globalizacije.

Treba neprestano pratiti potražnju na tržištu rada i identificirati zahtjeve poslodavaca za određena zanimanja, vještine i kvalifikacijske nivoe.

U ovom trenutku, ustanove za prekvalifikaciju nisu u mogućnosti adekvatno slijediti ove zahtjeve i prilagoditi kurseve prema njima. Postoji specifična potreba da se usklade ponuda i potražnja radne snage, pomažući osobe koje traže posao, ako i poslodavce, osobito mala i srednja preduzeća, pri upošljavanju, razvoju kadrova i osnivanju biznisa. Uz to, podrška i komunikacija s poslodavcima nije zadovoljavajuća, što također ozbiljno narušava lokalni privredni razvoj. Formalno, biroi za zapošljavanje su zaduženi za praćenje situacije na tržištu rada i posredovanje u zapošljavanju (između potencijalnih poslodavaca i zaposlenika). U praksi, međutim, ove aktivnosti, analiza i istraživanje tržišnih trendova zanemareni su, ponajviše usljed nedovoljne osposobljenosti (nedostatka sredstava i kavlificiranosti).

U poslijeratnim godinama, brojni projekti edukacije su implementirani (obuka nastavnika, menadžment u obrazovanju, ljudska prava i demokratska edukacija građanstva, integracija djece s posebnim potrebama, aktivno učenje, prevencija posttraumatskog stresa i zloupotrebe droga, edukacija o zaštiti od mina, učenje zajedničkog života i tolerancije), kako bi se ljudi lakše nosili s novim okruženjem u poslijeratnoj situaciji. Ove projekte podržali su UN, UNESCO, UNICEF, UNDP, EU, Vijeće Europe, Svjetska banka, Soroš Fondacija, bi-lateralni fondovi, razne vladine i nevladine organizacije. Mnogi projekti su u toku, kao “Razvoj obrazovanja”, priprema zajedničke strategije za modernizaciju osnovnog i općeg srednjeg obrazovanja u BiH, Modernizacija stručnog obrazovanja (EU – European Development Fund) i “Obrazovanje za sve” (EFA). Ovi su projekti fokusirani na potrebe zemlje u ekonomskoj tranziciji.

U periodu od 2002 –2004 EU je sponzorirala Projekt trening za stručno obrazovanje BiH. Svrha ovog programa je doprinijeti razvoju sistema neprekidnog učenja u BiH kroz prilagodbu sistema prekvalifikacije i doškolovanja društveno-ekonomskim potrebama zemlje. Neposredni cilj je podržati razvoj modernog, prilagodljivog i visoko kvalitetnog sistema obuke i prekvalifikacije, koji će biti u mogućnosti odgovoriti na potrebe tržišta rada i biti dobro povezan s osnovnoškolskim i srednjoškoskim sistemom, kao i sa sustavom višeg obrazovanja, zasnovanog na principima neprekidnog učenja46. Do sada nisu objavljeni rezultati implementacije ovog projekta.

Potrebe Roma za obučavanjem

Nažalost, Romi nisu uključeni u ovaj program doškolovanja i prekvalifikacije. Njihove potrebe za dokvalifikacijom nikad nije istražio niti jedan biro za zapošljavanje. Nekoliko je razloga za to – jedan od njih – vjerojatno najrašireniji jeste nedovršeno osnovno obrazovanje. Mnogi Romi imaju tek nekoliko razreda osnovne škole. Drugi razlog je taj što biroi za zapošljavanje imaju stalni i veliki priliv nezaposlenih. Zbog ekonomskih poteškoća i nesigurnosti opstanka preduzeća dugoročno gledano, nekadašnje veze između “večernjih” škola i preduzeća su ozbiljno ugrožene. Škole također nisu u kontaktu sa lokalnim službama zapošljavanja i drugim lokalnim institucijama iz sfere privrede i radnih odnosa. Sve u svemu, evidentan je ozbiljan nedostatak sredstava za infrastrukturu i pružanje obrazovanja odraslima, kao i manjkavost procedura za identifikaciju potreba za obukom zaposlenih i nezaposlenih i metodologije za programe kratkih tečajeva za unapređenje vještina nezaposlenih lica. Dodatni problem je veliki broj Roma koji nisu registrirani kod biroa za zapošljavanje. Među svim ovim problemima i predrasude prema Romima zauzimaju značajno mjesto.

Dakle, Romi bi naročito trebali biti uključeni u doškolovanje i prekvalifikaciju odraslih, pošto bi im to donijelo veliku korist.

Mjere:

U BiH nisu razvijene specifične mjere koje ciljaju jednake mogućnosti kada su u pitanju Romi i njihovo stručno obrazovanje. Jednak pristup stručnom obrazovanju de jure je osiguran za sve. S vremena na vrijeme zavodi za zapošljavanje u saradnji sa poslodavcima I školama organizuju prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju prema specifičnim potrebama tržišta rada ali Romi nisu uključeni. Čini se da je ovo više slučaj zanemarivanja od strane zavoda za zapošljavanje nego namjerno isključivanje ove populacije iz procesa stručnog obrazovanja. Razmjena informacija između zavoda za zapošljavanje i romske populacije na veoma je niskom nivou. Aktueliziranje ovog pitanja, u budućnosti, može dovesti do pomaka i uključenja romske populacije u ove programme.

Glavni tokovi:

Romi nisu uključeni u državnu strategiju za stručno obraovanje, programme prekvalifikacije i dokvalifikacije jer takav dokumenat i ne postoji. U PRSP-u Romi se spominju samo kao izrazito ugrožena populacija. Ovaj dokumenat ističe da zainteresiranost nezaposlenih radnika za sticanje novih stručnih znanja, postoji.Oko 84% nezaposlenih lica u Trebinju, 70% u Travnik, i 95% u Zenici, izrazilo je je spremnost za pohađenjem besplatnih treninga u svrhu sticanja novih stručnih znanja.47 Iz ovoga bi se moglo zaključiti da se to odnosi i na Rome iako se oni posebno ne spominju.

Prepreke:

Glavna barijera za za učešće Roma u programima za pekvalifikaciju i dokvalifikaciju čini se predstavlja njihova “nevidljivost” zavodima za zapošljavanje koji su inače uključeni u organizaciju ovih i sličnih programa.

Neophodni uslovi za učešće u ovim programima prekvalifikacije, dokvalalifikacije su prva prepreka sa kojom se Romi susreću. Praktično to znači: Osnovno obrazovanje je obavezno u BiH. Većina Roma u BiH nema diplomu završene osnovne škole. Iz tog razloga, oni Romi koji bi itjeli biti uključeni u programme dokvalifikacije moraju doći prvo u posjed diplome osnovne škole. Trenutno u BiH, prema Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju, postoje neke odredbe koje govore o obrazovanju osba starijih od 15 godina. Prema ovom zakonu: Obrazovanje za odrasle treba biti organizirano tako da im omogući obrazovanje u posebnim predmetima za njihov profesionalni i lični razvoj. Obrazovanje odraslih treba uključiti trening u struci, trening u sticanju dodatnih kvalifikacija, provjeru stečenih znanja osiguravajući na taj način dugoročno usavršavanje. “Obrazovanje za odrasle, dalje, biće detaljno regulirano kroz zakone entiteta, kantona i Brčko distrikta BiH, a u saglasnosti sa principima i standardima ovog zakona”.

Odrasli mogu steći osnovno i srednje obrazovanje pohađajući nastavu ili polažući ispite. Trenutno, “Druga šansa za obrazovanje” nalazi se na razmatranju. Ministarstvo obrazovanja se složilo da postoji potreba za ovom vrstom obrazovanja ali je neophodno pronaći put njezine implementacije.

· Visoka školarina

    Za one Rome koji imaju osnovno obrazovanje, visoka školarina prekvalifikacije i dokvalifikacije predstavlja nepremostivu prepreku. Napr. u Tuzli, zavod za zapošljavanje organizira programme stručnog osposobljavanja ali troškovi programa su veoma visoki, 1.450 KM. Takav program Romi sebi ne mogu priuštiti.

· Radni dosije ne igra ključnu ulogu dobijanju nekog posla ali svakako je važno. Radni dosije stečen ranije svakako može biti prednost. Bez kvalitetnog radnog dosijea na određenim poslovima bit će veoma teško očekivati da vas neki poslodavac pozove na intervju. Većina Roma nema nikakvog dosijea o radu. Neko Romi su bili zaposleni u tvornicama ali su postali “tehnološki višak” kada su ove zatvorene.

· Mjesto održavanja treninga takođe predstavlja još jedan problem, zbog kojeg Romi ne učestvuju, oni si ne mogu priuštiti troškove prevoza do mjesta održavanja.

· Nedostatak odgovarajućeg prostora za učenje kod kuće.

· Potreba “odraslih” da skrbe za svoju porodicu.

· Predrasude spram Roma: Treneri/organizatori ne ohrabruju dovoljno Rome da učestvuju jer njihova prisutnost tobože bi mogla odvratiti druge učesnike, ne-Rome.

· Prisutnost strateško planiranje je nepoznanica za Rome. Romi nisu dovoljno svjesni koristi koje im obrazovanje može donijeti. Oni očekuju trenutne rezultate od ovakvih programa, a što svakako nije realno. Zbog njihovog načina života, svakodnevnog preživljavanja, učestvovanje u ovim programima, bez obzira kako kratko oni trajali, iziskuju investiranje u vremenu i novcu.

· Nedostatak obrazovanog vođstva ili modela uzora; postoji nekoliko obrazovanih Roma koji bi se mogli nazvati liderima i koji su uspjeli Usprkos svim preprekama i koji mogu poslužiti kao primjer mladim naraštajima, djeci, da će I oni imati svjetliju budućnost ukoliko istraju i završe obrazovanje.

Zaključci: Programi prekvalifikacije i dokvalifikacije, tj. stručnog obrazovanja moraju biti više orjentirani na tržište. Kakogod, određene aktivnosti u tom pravcu se odvijaju. Programi stručnog usavršavanja trebaju uključiti Rome i obezbijediti plaćanje školarine i prevoza za polaznike.

VIII Romkinja

Romkinje opisuju sebe riječima kavim ih posmatraju ljudi van okvira njihove zajednice.

Romi se opisuju kao prljavi, bez samopoštovanja, samouvjerenosti, očekivanja, da žive dan za danom, da su lijeni i lopovi. Svakako ovo su predrasude i stereotipi. Nažalost, ovakav negativan imidž ne postoji samo u glavama ne-Roma, Romi su i sami privatili ovakav imidž o njima samima što im se na kraju vraća kao ispunjenje proračanstva. Ovo može poslužiti kao jedno od objašnjenja problema kao što su nepostojanje integriteta sa kojim se Romkinje suočavaju. U tradicionalnom, patrijarhalnom okruženju u kom žive Romi i koje preovladava u BiH, Romkinjama nije dozvoljena integracija u širu zajednicu te su se pomirile sa svojom sudbinom da budu marginalizirane. Koko se mogu očekivati visoki moralni i drugi standardi od nekog koje svakodnevno izložen ponižavanju i degradaciji? Romkinje se nisu naučile samopoštovanju, imaju veoma malo samouvjerenosti, njihovi osnovni životni oslovi su žalosni, okruženje u kom žive ispunjeno je neprijateljstvom i njihova svakodnevna borba za preživljavanjem zahtjeva popunu predanost. Ukoliko ne mogu sebi pomoći, kako ondamogu pomoći svojoj djeci. Oni žive u začaranom krugu iz kojeg se ne može izaći bez pomoći izvana.

Da bi se dobila realna slika o položaju Romkinja i njihovom učešću u procesima zapošljavanja, istraživanje je sprovedeno u tri romska naselja u tri različita grada metodom slučajnog uzorka, koji uključuje 63 žene ukupno.48 Pitanja su postavljana vrlo otvoreno ostavljajući mogućnost ženama da opišu sebe i svoj položaj.

Tabela: 6

Mjesto

Sarajevo
(Gorica)

Doboj
(Stara Carsija)

Hadzici
(Cigansko brdo)

Total

30

25

8

63

Ovo istraživanje i njegovi rezultati mogu se podijeliti u četiri odjeljka.

        q Socio-demografski profil intervjuiranih žena
        q Profile žene prema njezinom religijskom, etničkom i bračnom statusu
        q Socio-ekonomski profil
        q Obrazovni profil

    1. Na pitanje o njihovoj etničkoj pripadnosti žene su se deklarisale kao Romkinje u procentu od 90.4 %, kao Bošnjakinje 6.34 %, kao Hrvatice 1,58 % i kao Srpkinje 1,58 %. Nijedna žena nije se izjasnila kao pripadnik kji se može svrstati u kategoriju Ostalih.
    2. Prema Religiji, 95,2 % (61) žena se izjasnilo kao sljedbenice Islama i 4,7 % (2) kao Pravoslavke.
    3. Bračni status pokazuje sljedeće:

    Tabela: 7

 

Neudate

Vanbračna zajednica

Udate

Razvedene

Razdvojene

Udovice

Sarajevo

1

7

15

2

1

4

Doboj

/

12

11

/

/

2

Hadzici

/

3

4

1

/

/

Ukupno

1 (1,58%)

22 (34.92%)

30 (47,6%)

3 (4,76%)

1 (1,58 %)

6 (9,52%)

Od ukupnog broja intervjuiranih žena njih 63, 5 žena živi u mješovitim brakovima. Vrlo mlade se udaju i prosjek je sa 19, 2 godina. Prosječan broj djece uzorka je 2,71.
Sarajevo – 2,6 prosjek
Doboj – 2,72 prosjek
Hadzici – 3,12 prosjek

Od uzorka pokošalo se saznati koliko žena govori romski jezik u poređenju sa njihovom djecom.

U našem uzorku Romkinje značajno bolje govore romski jezik u odnosu na njihovu djecu. Od 63 žene samo 20 ne govori romski jezik u poređenju sa 120-ero njihove djece koja ne govore svoj maternji jezik. Ove majke izrazile su svoje žaljenje zbog nepoznavanja maternjeg jezika njihove djece.
Ekonomski profil intervjuiranih Romkinja
Na pitanje šta je njihovo zanimanje 93,65 % ispitanika odgovorilo je da su domaćice, samo četiri ili 6,35% žena odgovorilo je da imaju zanimanje. Dvije od četiri su tekstilni radnice dok su druge dvije kuharice ali su nezaposlene.

Četiri žene imaju penziju, 3 primaju cijalnu pomoć, 10 skuplja staro željezo, 4 rade kao ulične prodavačice, 7 ih se izdržava uz pomoć koju dobijaju od familije i prijatelja, dok dvije prose na ulici.

Od 63 žene dvije su zaposlene u formalnom sektoru. Dvadeset žena registrirano je na birou za zapošljavanje. Više od jedne polovine intervjuiranih žena nema socijalno i zdravstveno osiguranje.

Obrazovanje

Velika većina romske djece nisu u stanju da pohađaju nastavu zbog izuzetno loših uslova življenja, koji ih spriječavaju da kupe adekvatnu odjeću, neophodne školske knjige i drugi materijal za školu. Ovi faktori u kombinaciji sa povremenim verbalnim uvredama od strane drugih učenika, kao i obavezna administracija i finansijski troškovi školovanja, u mnogim slučajevima, spriječava Rome u pohađanju nastave, Usprkos volji mnogih roditelja da uključe svoju djecu u obrazovni sistem. Trenutno, prisustvo romske djece u školama je više sporadično u najboljem slučaju, dok romska djeca u višim razredima osnovne i srednje škole umalo odsustvuju. Prema izvještaju UNICEF-a, Vijeća Evrope i OSCE-a iz 2002 godine u Tuzlanskom kantonu (gdje je inače najveća zastupljenost romske djece u školama) otprilike 80% djece ne pohađa nastavu. Nadalje, više od 60% Roma u Tuzlanskom kantonu je nepismeno, oko 80% je bez kvalifikacija, a visokoškolske ustanove pohađaju samo dva studenta romske nacionalnosti. Obrazovanje Roma u BiH i na Balkanu je kontraverzna tema. Tokom ovog istraživanja postalo je očigledno da je nepismenost u BiH široko rasprostranjena. Profesor Slavo Kukić u svom istraživanju javnog mnjenja širom BiH49 tvrdi da je veoma mali broj romskih porodica čiji su članovi pismeni. U pređašnjim projektima primjećeno je da je preko 1.000 Roma jedva u stanju da se potpiše i računa. Da situacija bude još gora u BiH postoje dva ravnopravna pisma, ćirilica i latinica. Ćirilica se uglavnom koristi u RS-u. Ako čitanje, pisanje i računanje predstavljaju poteškoće muškarcima Romima, onda je jasno da je situacija sa Romkinjama još teža.

Slučajni uzorak ovog istraživanja pokazuje da od ovih 63 žene samo četiri imaju završenu srednju školu. Nijedna od žena nije pohađala fakultet ili više škole.

      Tabela: 8 Nivo obrazovanja uzorka od 63 žene (Sarajevo, Doboj and Hadzici).

I
raz-red

II
raz-red

III
raz-red

IV raz-red

V
raz-red

VI raz-red

VII raz-red

Osnovna škola

Srednja škola

Bez obrazova-nja

/

3

5

12

2

3

1

12

4

21

/

4,76%

7,93%

19 %

3,17%

4,76%

1,58%

19 %

6,35%

33,33%


Tabela pokazuje ozbiljne probleme sa kojima se suočavaju Romkinje obzirom da je osnovno obrazovanje obavezno, a i zakon ne dozvoljava zaposlenje nekome ko nije završio formalno obrazovanje. Takođe kod pokretanja privatnog biznisa, završeno osnovno obrazovanje je uslov. Ovo je jedan od razloga zašto Romkinje u BiH teško nalaze zaposlenje.

Istraživanje kroz slučajni uzorak ispitivalo je obrazovni nivo romske djece. Usprkos činjenici da su romska djeca očigledno više pohađala školu u vrijeme prethodnog društvenog sistema, značajnija razlika u broju žena koje su tada pohađale školu i broja djece koja danas pohađaju školu, ne postoji.

Zaključci: Usprkos činjenici da su Romkinje izuzetno marginalizirane od društva kao i njihove zajednice, one ipak uspjevaju da do određene mjere doprinesu poboljšanju kućnog budžeta. Obrazovanje je opet ključ za obavljanje višeg redovnog zaposlenja i poboljšanje statusa romske žene.

IX Romska omladina

Prema podacima zavoda za zapošljavanje , danas je više od 303.054 nezaposlenih osoba samo u Federaciji BiH. Biroi za zapošljavanje, ne vode evidenciju o mladim nezaposlenim osobama. Na kategoriju nezaposlenih lica koja po prvi put traže zaposlenje otpada brojka 156,159 i to za period Oktobar 2003. Od ove brojke, 59.533 lica posjeduju kvalifikaciju 58,61% od ukupnog broja. Mladi ljudi, generalno govoreći, nemaju iluzija o svojoj budućnosti da će naći posao i formirati porodicu. Prosječna starost ljudi zaposlenih u formalnom sektoru uvećan je značajno sa 36,6 u 1991 na 40 godina starosti u 200032 Labor Market in After War BiH: How to stimulate companies to open new positions and increase mobility of the workers, WB,, jasno pokazujući mali broj mladih ljudi koji su uspjeli dobiti posao u formalnom sektoru.
Fenomen “odljeva mozgova” dobro je poznat u BiH i regionu. Migracija mladih, kvalificiranih stručnjaka i produktivnih radnika još uvijek traje.
Iako se može uočiti smanjenje trenda migracije mladih obrazovanih ljudi, to je više rezultat zatvaranja granica zapadnoeuropskih zemalja, nego osmišljenih programa zapošljavanja. Dakle, ako mladi koji nisu Romi nailaze na mnogo problema u potrazi za poslom, ti problemi su dvostruko, pa čak i trostruko veći ako je riječ o mladim Romima. Vrijeme potrebno da se nađe posao dvostruko je duže za romsku, u poređenju sa “konstitutivnom” omladinom.

Priča g. Omera Suvalica, Roma, može biti ilustrativna – gotovo 20 godina registriran je kod biroa za zapošljavanje čekajući priliku za posao i još uvijek čeka. Nažalost, nije jedini. Danas mu je 40 godina, a prvi put se registrirao kod biroa za zapošljavanje kad mu je bilo 20. Od tada je dva puta dobio ponudu za posao, ali samo na određeno vrijeme. Oženjen je, ima devetoro djece. Obitelj živi u 9 kvadrata – zbog nedostatka prostora on i porodica vrijeme u stanu provode u dvije smjene. Razumljivo je da zaposlenje nije jedini problem obitelji g. Šuvalića. Usljed nezaposlenosti, užasnih uvjeta za život, neobrazovanosti, pa samim tim i nedostatka kvalifikacija, nerazumijevanja reproduktivnog zdravlja i planiranja porodice, obitelj nema drugoga načina preživljavanja, osim poslati djecu na ulicu da prose. Začarani krug se tako zatvara.

Druga šansa za obrazovanjem

Romska NVO “Prosperitet Roma” iz Sarajevskog regiona nedavno je otpočela kampanju za doškolovanje, upućenu kantonalnim vlastima, zajedno s dvjema lokalnim školama i OSI, dok je World Vision BiH pružao tehničku i financijsku potporu. Cilj ove kampanje je motivirati romsku omladinu da završe osnovno obrazovanje kako bi stekli pravo na dokvalifikaciju.

Programi koji bi se fokusirali na zapošljavanje romske omladine u BiH ne postoje. Kada traži posao, romska je mladež izložena diskriminaciji, a njihov nizak obrazovni nivo koristi se kao izgovor za segregaciju. Ovo pogoršava ionako tešku situaciju romske omladine. Ovako ti mladi ljudi nikada neće imati šansu da izmijene svoju situaciju. Doduše, UNDP Misija u Bosni otpočela je izvjesne programe kojima su mladi Romi ciljana grupa.

Čak i prije rata u BiH su postajale samo tri institucije za obrazovanje odraslih. Danas je obrazovanje za odrasle samo povremeno organizovano ali ne i za Rome posebno. Obrazovanje za odrasle ne priznaje se od strane privatnih poslodavaca kao relevantno, oni ga čak i nesmatraju validnim.

Obrazovanje uz rad realizira se u saradnji sa snabdjevačima opreme. Kada poslodavci uvedu novu tehnologiju u proces proizvodnje onda se zahtjeva od dobavljača obuka već zaposlenih radnika na navedon opremi. Na ovaj način se izbjegavaju troškovi obukei saradnje sa biroima za zapošljavanje. Bili kako bilo, saradnja sa školama ne postoji koje su navodno nadležne za obuku potencijalnih radnika. U BiH je veoma mali broj preduzeća koja su uključena u procese prekvalifikacije i dokvalifikacije.

Nepostojanje komunikacije između zavoda za zapošljavanje, preduzeća i školskih ustanova stvorilo je višak radne snage koje tržište rada ne može apsorbovati. Ovo znači da kvalifikaciona struktura obučenih radnika nije adekvatna postojećem tržištu rada u BiH. Samo jednom, u proljeće 2003 godine, uspostavljena je saradnja između pomenutih strana , da bi se identificirala pokretljivost i trendovi na tržištu rada.

«Problemi mladih ljudi trebaj se rješavati kroz institucije i na državnom nivou i Mladi moraju reći tačno šta žele,» rekao je savjetnik predsjedavajućeg Vijeća ministara, gdin. Bakir Sadović.
Na državnom nivou ne postoji niko ko bi pružio pomoć mladima u stvaranju razvojnih programa. Nadalje, gdin Sadović se žalio na angažovanost omladinskih organizacija, on je podvukao da one moraju uzeti aktivnu ulogu u stvaranju akcionog plana zajedno sa vladom. Kanadska međunarodna razvojna agencija (CIDA) osigurala je finansijsku podršku UNDP/UNV za «Integrirani program za mlade» za njihove aktivnosti u 2004 godini. Sredstva u iznosu USD 36,000 bit će korištena za razvoj projekta «Lokalni savjetodavni odbor» koji se sastoji od omladinskih predstavnika sa ciljanih područja i koji bi trebali pokrenuti pro-aktivnu saradnju sa lokalnim vlastima. Dosada, romska omladina nije uključena u ove programe.

Etnički i stereotipi prema spolu

Samo zato što ne postoji vodič za zanimanja i šema stručnog usavršavanja, Romi ne mogu biti posmatrani kao grupa koja se može klasificirati prema specifičnom zanimanju. Formalno oni nisu izolovani po osnovu zanimanja ali je sasvim jasno da se Romi susreću sa mnogim barijerama da bi dobili adekvatan posao.
U BiH gender stereotipi generalno govoreći svakako postoje i povremene sesije o stručnom obrazovanju potvrđuju da se pravi razlika između «ženskih» i «muških poslova

Kulturna osjetljivost i fleksibilnost:
Neprimjenjivo.

Zaključci: Romskoj omladini otežan je pristup tržištu rada i/ili dokvalifikaciji, prekvalifikaciji zbog nedovoljne obrazovanosti. Postojeći programi namijenjeni mladima trebalo bi da uključuju i mlade Rome. Neophodno je posvetiti više pažnje i svijesti na nezaposlenost mladih uopće (imajući također u vidu da je velik broj mladih trenutno zaposlen u neformalnoj provredi).

X Međusektorski odnosi: obrazovanje, stanovanje, zdravlje, socijalna zaštita

Podaci o zaposlenosti u BiH
Prema zvaničnim podacima, u augustu 2003 zaposlene su bile 388,094 osobe u FBiH, a nezaposlenih je bilo 299,340 u usporedbi sa trenutno registriranih 387.099 zaposlenih i 308.017 nezaposlenih.51
RS dva puta godišnje zvanično objavljuje broj zaposlenih- Zato najnovije dostupne informacije datiraju iz marta 2003.
Prema ovim podacima bilo je zaposleno 234.686 osoba u RS. U septembru, biro za zapošljavanje RS u registru je vodio 147.200 nezaposlenih.
Obrazovanje
Nezaposlena lica prema stručnoj spremi u FbiH, August 2003:
Tabela: 1

FBiH Nezaposlena lica prema stručnoj spremi

 

Ukupno

Žene

 

303.054

139.650

VSS

3.750

2.044

VŠS

3.712

2.269

SSS

64.636

39.801

VKV

2.635

281

KV

111.426

40.283

PKV

10.125

3.396

NSS

1.146

1.002

NKV

105,624

50.574

Tabela: 2

RS Nezaposlena lica prema stručnoj spremi

 

Ukupno

 

147,200

VSS

1.461

VŠS

2.631

SSS

35.025

VKV -KV

57.165

PKV

5.248

NSS -NKV

45.670

Ono što je najvažnije u vezi s obrazovanjem i zapošljavanjem za Rome, jeste nizak obrazovni nivo (najčešće 3 do 4 razreda osnovne škole), što im otežava da registriraju samostalnu radnju ili malo preduzeće. Istovremeno, ovo onemogućava dokvalifikaciju, za koju je završena osnovna škola minimalan zahtjev.

Kako bi se omogućilo Romima da se obrazuju, podržava se sistem “večernjih škola”. Nadati se da će vlada investirati i promovirati ovaj vid obrazovanja kako bi osigurala jednake šanse za sve.

Stanovanje
Mjesto
Romi žive u odvojenim naseljima i to također utječe na njihove mogućnosti na zaposlenje. Doduše, ovo nije glavni uzročnik njihove nezaposlenosti. Jedna Romkinja je ovako objasnila druge prepreke: ponuđen joj je posao na pola radnog vremena u Sarajevu. Morala je odbiti zato što živi u Hadzićima, 36 km daleko od mjesta gdje je trebala raditi. Naknada za rad bila je 200 KM (100 Eura). Troškovi prijevoza u oba pravca koštali bi je 80 KM (40 Eura). Ovi su troškovi razlog zbog kojeg je dolučila da odbije ponudu.

Većina naselja u kojima žive Romi su u predgrađima, bez adekvatne infrastrukture, telefona, TV-a, radija, vrlo često i bez električne struje. Do izvjesne mjere bijedni uvjeti življenja otežavaju njihov pristup tržištu rada. Ograničena im je mogućnost komunikacije s biroima za zapošljavanje i javljanja na slobodna radna mjesta, objavljena u novinama i na radiju. Njihov jedini kontakt sa tržištem rada je dvomjesečno obavezno javljanje birou za zapošljavanje, što Romi poštuju uglavnom zbog socijalne pomoći ili drugih pogodnosti koje imaju nezaposleni.

Promjena mjesta stanovanja često puta ne znači bolje uslove života Roma, oni često završe čak i na gorim mjestima u odnosu na ona gdje su ranije živjeli. Bespravna useljavanje i zauzimanje tuđe imovine, poslije rata, je način na koi Romi pokušavaju naći krov nad glavom, trenutne akcije prisilnih deložacija bez ponuđenog adekvatnog smještaja glavni su razlog brige velikog broja romskih porodica. Žalosno je da do sada Romi nisu podržani u povratu svoje imovine.

Pokretljivost

Stalna potraga za poslom i loši uvjeti života, u kombinaciji s deložacijama, čine romski narod vrlo pokretljivom grupom. Mnogi Romi su protjerani iz njihovih kuća, ili su im kuće bile uništene, a nisu bili u mogućnosti vratiti svoju imovinu, najčešće stoga što ne posjeduju zakonom propisana dokumenta kojima bi dokazali vlasništvo. Ovo je slučaj sa Romima iz Bijeljine (RS). Oni žive kao interno raseljena lica i potraga za zaradom vodi ih iz mjesta u mjesto. Prema najnovijem istraživanju52, broj neformalnih romskih naselja u BiH je oko 70.

Domicilni Romi su prisiljeni da se sele s jedne na drugu lokaciju zbog deložacija. Čak i nedavno, vlada je maknula Rome s jedne lokacije, ne osiguravši im adekvatan smještaj. Samo mali broj romskih porodica ima kuće s reguliranim imovinsko-pravnim odnosima. Oni ostaju na jednom mjestu dotle dokgod postoji minimum uslova za preživljavanje i sele se samo ako se oni nastav pogoršavati. Drugi factor koji je uvećao mobilnost domicilnih Roma je dolazak izbjeglica sa Kosova, SCG. Dolazak ovih izbjeglica samo je umnožio poteškoće sa zapošljavanjem jer ovi ljudi su jeftinija radna snaga te tako uzimaju poslove domicilnim Romima.
Zdravstvo

Golema stopa nezaposlenosti Roma jedan je od razloga njihovog slabog pristupa zdravstvenoj zaštiti – 90 posto Roma nije zdravstveno osigurano. Čak i oni koji su prijavljeni na biroe za zapošljavanje, nemaju mnogo koristi od toga. Troškovi participacije u cijeni medicinskih usluga su preveliki, čak i za ne-Rome. Jedan od razloga čestog razboljevanja i visoke stope smrtnosti među Romima je i nedostatak “zdravstvene kulture”. Mjesta na kojima Romi žive nemaju osnovnu infrastrukturu (voda, kanalizacija, struja, put) i to takođe doprinosi slabom zdravlju Roma. Oni općenito nisu dovoljno upoznati sa svojim pravom na zdravstveno osiguranje i načinima kako da ga ostvare.

Socijalna zaštita

Zvanične statistike kažu da, mjereno prema LSMS53 metodologiji (mjerenju životnog standarda), nema ljudi koji žive ispod granice ekstremnog siromaštva. S druge strane opet, imamo ljude koji nemaju nikakve prihode. Ova pojava je vrlo raširena, naročito među Romima, hendikepiranima, raseljenim licima i povratnicima. Usljed nedostatka informacija veoma je teško procijeniti tačan broj ljudi u stanju teške socijalne potrebe. Ilustrativan je podatak da pritisak na javne kuhinje konstantno raste.
Glavni izvor prihoda za romske porodice je skupljanje sekundarnih sirovina i ulična prodaja tekstilne robe. Na području zeničke općine 70 Roma prima socijalnu pomoć u iznosu od 56 KM (28 Eura). Na ovom području živi otprilike 8.650 Roma, većina u stanju teške socijalne potrebe. Iznos socijalne pomoći vrlo je nizak i ne može zadovoljiti osnovne životne potrebe građana. Uz to, nivo socijalnih davanja varira na svih 13 nivoa vlasti (država, kantoni, entiteti), od 220 KM (u Sarajevu) do 0 KM u nekim siromašnim kantonima.

Prema informacijama dobijenim od zavoda za zapošljavanje veoma mali broj Roma je registrovan u ovoj službi. Osnovni razlog njihovog prijavljivanja na biroe je svakako zdravstvena zaštita, prije nego mogućnosti zaposlenja.

Zaključci: Očigledno je da su Romi ozbiljno uskraćeni u svim aspektima života usljed nedovoljne podrške koja iz jedne oblasti vodi do restrikcija u drugom sektoru. Na primjer, nizak obrazovni nivo onemogućava Rome da legalno registriraju samostalnu djelatnost ili da se uključe u zapošljavanje u javnom sektoru, loši uvjeti za život sprečavaju ih da idu u školu, nezdrava sredina može ugorziti šanse i za obrazovanje i za zapošljavanje, a bez prijave na biro za zapošljavanje nema zdravstvenog osiguranja. Uz to, socijalna pomoć nije dovoljna niti za puko preživljavanje. Ovo Romima ne ostavlja mnogo izbora za pristojan život.

XI Postojeći projekti zapošljavanja

Zavodi za zapošljavanje izgleda ne igraju nikakvu ulogu u pronalaženju zaposlenja za Rome, niti su upoznati sa situacijom na tržištu rada u jednom općenitijem smislu. Njihovo glavno zanimanje, zbog nedostatka sredstava, jeste registracija i prikupljanje podataka za statistiku. U razgovorima s Romima koji traže posao (Zenica, Sarajevo, Doboj, Tuzla, Hadzici) pokazalo se da oni pri tom ne koriste usluge biroa za zapošljavanje.

Pored toga, automatiziran sistem dodjele pogodnosti za nezaposlene, ne stimulira rast broja novih radnih mjesta. Izgleda da zavodi za zapošljavanje ne provjeravaju da li nezaposlena osoba ispunjava kriterije za pogodnosti, posebno za zdravstveno osiguranje. Programi zapošljavanja koje pokrenu biroi za zapošljavanje su neefikasni i implementiraju se bez da su uspostavljeni mehanizmi nadzora i kontrole od strane viših nivoa vlasti.
Biroi za zapošljavanje najviše stimuliraju zapošljavanje ratnih veterana i invalida rata, dok druge ugrožene kategorije ostaju zapostavljene.
Specifični programi koji stimuliraju samozapošljavanje i mala i srednja preduzeća su poduzeti ali oni su realno samo mala subvencija i korist, umjesto da kreiraju mogućnosti za zapošljavanjem. Za Rome ovi programi ne predstavljaju nikakvu opciju zbog nedostatka početnog kapitala (ponekad je potrebna i hipoteka ), ali i obrazovnog nivoa da bi aplicirali za ove subvencionirane programe. Ove subvencije uglavnom idu u prilog već uspostavljenim biznisima koji imaju tendenciju širenja.
Na polju progrma stručnog usavršavanja i obrazovanja za odrasle, agencije za zapošljavanje mogle bi imati aktivniju ulogu i dodjeljivati sredstva za posebno ugrožene grupe kao što su Romi kako bi isti imali neku korist.
Agencije za zapošljavanje i nadležna ministarstva nemaju običaj komunicirati sa romskim NVO i naravno onda nisu informirane o potrebama ove specifične grupacije.

Općenito o posebnim programima z Rome:
Ne postoje.

Javni radovi
Romi povremeno sudjeluju u programima javnih radova. Ovakvi programi obezbjeđuju zaposlenje na kraći period, obično ne duže od mjesec dana. Naravno ovi poslovi nemaju redovan prihod i nemaju sigurnost i bez benificija su.

Ostali javni programi:
Postoji sistem pripravničkog staža u javnoj administraciji, ali se to odnosi na one s univerzitetskom diplomom koji prvi put traže posao, takoda je to uglavnom nedostupno romskoj populaciji.

Privatno zapošljavanje:
Programi za povećanje zaposlenosti su još u toku, a implementiraju se putem biroa za zapošljavanje. Pretpostavljalo se da će financijska sredstva prikupljena od privatizacije, kao i ostali izvori, omogućiti privatnim poslodavcima da uzmu kredite po povoljnim kamatnim stopama. Ovi su krediti davani privatnim preduzećima, s ciljem da se poveća zaposlenost. Krediti su bili samo još jedna karika u lancu privilegija, najčešće za već razvijene male biznise. Vlada ih je oslobodila plaćanja svih doprinosa za prvi godinu, a umanjila ih za naredne dvije godine za svaku novozaposlenu osobu, no u svim ovim intervencijama države, Romi nisu bili specifična ciljna grupa, te njihovo zapošljavanje zavisi od dobre volje poslodavca (koji je zbog stereotipa i predrasuda nisu iskazali).

Programi samozapošljavanja:
U posljednje vrijeme programi samozapošljavanja su veoma popularni. Ovi se programi implementiraju putem biroa za zapošljavanje. Nezaposlena osoba ima mogućnost za kreditno zaduženje sa vrlo povoljnim kamatama od 4% godišnje, s jednogodišnjim grejs periodom. Najmanji iznos kredita je 10.000 Eura. Uvjet za dobijanje ovog kredita je da je osoba registrirana kod biroa za zapošljavanje. Ukoliko neko želi aplicirati za ovaj kredit, mora uložiti hipoteku kao osiguranje. Romi se ne uklapaju u ovaj program zato što nisu u stanju osigurati hipoteku, a neki nisu ni registrirani kod biroa za zapošljavanje. Ovaj program nadgleda Federalna vlada i imenuje članove upravnog odbora. Romske nevladine organizacije nisu informirane o ovom programu, tako da do sada niti jedan Roma nije tražio kredit.
Zaključak:
Programi zapošljavanja postoje, ali nisu namijenjeni nezaposlenima koji žive ispod granice siromaštva, gdje se može svrstati većina romske populacije. Pored toga, biroi za zapošljavanje ni ne pomišljaju na to da daju kredit ili donaciju za inicijative Roma zato što nisu u kontaktu s ovim dijelom bh stanovništva. Romske NVO i biroi za zapošljavanje mogli bi razmotriti razmjenu informacija kako bi vidjeli na koji način mogu surađivati.

XII Primjeri dobre prakse

Primjeri iz prakse

Reciklažna stanica
Riječ je o projektu koji financira World Vision International. Cilj ovog projekta je nadgradnja postojećih vještina Roma u oblasti prikupljanja sekundarnih sirovina i omogućavanje da budu pošteno plaćeni za svoj rad. Stanica će uglavnom raditi kao centar za prikupaljanje sekundarnih sirovina gdje će se one presovati u bale i tako prodavati tvornicama na primjer papira i metala.
Centar će zaposliti oko 8 ljudi. Oni će biti zaduženi za prijevoz, odnosno prikuljanje sekundarnih sirovina sa različitih lokacija, te pakovanje ovih materijala za dalju preradu u raznim tvornicama.
Iako će ovaj centar osigurati zaposlenje za tek nekoliko Roma i biti fokusiran samo na fazu prikupljanja amterijala za reciklažu, ovaj projekt je interesantan prvi korak, pošto se zasniva na postojećim znanjima i poboljšanju uvjeta za ovu vrstu posla. Uz to što će osigurati zaposlenje za nekoliko Roma, omogućot će i fair cijenu za prikupljene sirovine za pripadnike šire romske zajednice (sve one koji budu uključeni u proces prikupljanja), ovo može biti i prvi korak u stručnom i tehnološkom poboljšanju posla koji je pribježište za Rome u BiH. Kad se dovede u stanje održivosti, ovaj će projekt biti predan romskom preduzeću osnovanom za tu namjenu.

Doškolovanje

Romska NVO “Prosperitet Roma” iz Sarajeva nedavno je otpočela kampanju za doškolovanje upućenu kantonalnim vlastima, zajedno sa dvije lokalne škole, te uz tehničku i financijsku pomoć World Visiona BiH. Cilj ove kampanje je motivirati romsku mladež da okončaju osnovno obrazovanje kako bi stekli pravo na dokvalifikaciju. Ono što nedostaje ovom projektu je dugoročna strategija doškolovanja koju bi trebalo imati Ministarstvo obrazovanja i Ministarstvo rada u BiH. Još jedan razlog zbog kojeg Romi ne mogu pohađati školu jeste u tome što kao hranitelji moraju iznaći izvor prihoda za svoje porodice dok su oni u školi.

Farma činčila

Uzgajanje ovih životinjica radi proizvodnje krzna može biti profitabilan biznis. Stoga je ova ideja predložena jednoj romskoj zajednici kojoj je bilo potrebno zaposlenje i mogućnosti zarade. Ulaganje u uzgoj ovih životinja nije veliko i sve im je bilo do u detalj objašnjeno. Međutim, izgledalo je da uopće nisu zainteresirani. Nekoliko nedjelja kasnije razlozi njihove ravnodušnosti su se razjasnili. Oni nisu imali pojma šta su činčile, misleći da se radi o nekakvoj vrsti ptica. Tako da im uopće nije bilo jasno šta bi to oni trebali raditi i kako se od tog posla može zaraditi.
Osnovna pouka je da inicijativu trebaju poduzeti ljudi kojih se to tiče, a ne neko drugi u njihovo ime. Uz inicijativu, neke osnove za posao i poznavanje struke moraju postojati kako bi se sačinio solidan poslovni plan i investicijska shema, koja bi na kraju bila uspješna.

Rast održivosti SaE Roma

Romska NVO SaE Roma iz Tuzle jeaktivna u mnogim oblastima od obrazovanja do zdravstvene zaštite i romskih kulturnih aktivnosti. Voditi ovako mnogo aktivnosti uspijeva im zahvaljujući podršci velike volonterskemreže. Dobijaju nešto sredstava, ali to nisu velike sume. Stoga je u interesu organizacije da se osmisle aktivnosti koje će donijeti neki prihod njihovoj organizaciji. Srećom, to im uspijeva zahvaljujući sljedećim aktivnostima:
-tapetarski kurs donosi novac Centru;
-frizerski tečaj također donosi prihod, dok istovremeno djeca koja idu u školu imaju uredne frizure;
-20 korisnika poslovnih prostora u Centru ima vlastite prihode;
-dio zarade od pića i kafe vraća se Centru za pokrivanje tekućih troškova;
-promocija organizacije također dosprinosi njenoj održivosti
Neke od ovih aktivnosti imaju dvostruke ciljeve, kao što je frizeraj. Ali i tapetarski tečaj može u konačnici stvoriti mogućnosti za samozapošljavanje, otvaranje malih radnji ili zadruga u kojima se ljudi mogu zaposliti.
Na vrlo kretivan način SaE Roma nastoji razvijati organizaciju, povećati volonterske usluge i pokušati stvoriti uvjete za sticanje prihoda.

XIII Zaključci i preporuke

Zaključci:
Jasan set kriterija ili indikatora za praćenje implementacije specifičnih programa zapošljavanja Roma treba biti uspostavljen od strane Ministarstva za rad, jer njihov ekonomski položaj ovisi od različitih faktora:

          q Socio-ekonomski status
          q Nepostojanje adekvatnih programa da bi se promijenila pozicija Roma u zajednici
          q Početni napori vlade za uključivanje Roma konsultirajući ih o romskim pitanjima mogli bi biti više participativni tako što bi se i Romi uključili u te napore koji su inače napravljeni u njihovo ime
          q Nizak nivo obrazovanosti romske populacije
          q Nedostatak besplatne pravne pomoći spram Roma
          q Nedostatak sposobnosti romskih NVO
          q Odnos između Roma i ostalih
          q Efikasnija medijska pokrivenost (Predstavljanje Roma u pozitivnom svijetlu)

Hitne / Osnovne preporuke:

Preporuke

Dugoročno
1 godina

Kratkoročno
6 mjeseci

Nadležni organi

Monitoring/ evaluacija i/ili drugačija podrška

Državna strategija za Rome

X

 

Vijeće ministara + Odbor za Rome

OSCE, CoE, UNHCR, UNDP, OHR

Akcioni plan zapošljavanja za Rome

 

X

Vijeće ministara + Odbor za Rome

OSCE, CoE,
UNDP, OHR

Radno zakonodavstvo-BiH nivo

X

X

FBiH + RS Ministarstvo za rad

WB, ILO,
OHR, UNDP

Politika zapošljavanja na nivou BiH

 

X

FBiH + RS Ministarstvo za rad

WB, ILO,
OHR, UNDP

Zakon protiv diskriminacije

X

X

Ministarstvo pravde FBiH RS Ministarstvo pravde

Ombudsman, HR NVO

PRSP- treba biti upotpunjen aneksom o Romima

X

X

Vijeće ministara, PRSP/EPPU, Odbor za Rome

OSCE, CoE, UNHCR, UNDP, OHR

Zakon o nacionalnim manjinama -Potrebno usvojiti amandmane o potrebama Roma

X

 

Ministarstvo za izbjeglice + Vijeće ministara

OSCE, CoE, UNHCR, UNDP, OHR

Povrat ili kompenzacija za imovinu Roma kroz izgradnju stambenih jedinica ili kroz društveni smještaj

 

X

Ministarstva za urbanizam i prostorno planiranje

OSCE, CoE, UNHCR,
UNOHCHR, UNDP

Besplatno izdavanje ličnih dokumenata

 

X

Ministarstvo unutrašnjih poslova FBiH, RS, Min. za raseljena izbjegla lica, lokalne vlasti, Romske NVO

OSCE, CoE, UNHCR,
UNOHCHR, UNDP

Efikasnija zdravstvena zaštita

X

 

Min.zdravlja, Min. za rad, lokalne vlasti, zdrvstveni i socijalni centri, bolnice FBiH, RS

WHO, WB

Preporuke:

Preporuke

Dugoročno
1-3 godine

Kratkoročno
3-6 mjeseci

Nadležni organi

Monitoring/ evaluacija i/ili drugačija podrška

Romi javni službenici/referent za omska pitanja

U gradovima gdje živi više od 50 romskih porodica

Referent za romska pitanja u Tuzli, Sarajevu, Banjaluci

Lokalne vlasti, Min. unutrašnjih poslova

Romske NVO, Min. za raseljena i izbjegla lica

Romski posrednici pri zapošljavanju u biroima za zapošljavanje

Postepeno zapošljavanje 5 Roma kao službenika ya zaposljavanje

Referent za zapošljavanje u Tuzli, Sarajevu i Banjaluci

Min. za rad, biroi za zapošljavanje (lokalne i entitetski)

Biroi za zapošljavanje, romske NVO, Min. za rad

Informativni centar za pomoć pri zapošljavanju u romskim zajednicama

Povećanje na pet centara

Tuzla, Sarajevo, Gradiška

Romske NVO

Podrška od biroa

Formiranje baze podataka o nezaposlenim Romima, uključujući žene-ne po osnovu obrazovanja

 

X

Romske NVO, Biroi za zapošljavanje, lokalne vlasti

UNDP, Gender centri

Biro za zapošljavanje Roma za privremene poslove

 

X

Romske NVO, biroi za zapošljavanje

MNVO, lokalne vlasti

Saradnja između romskih NVO i Biroa za zapošljavanje, razmjena informacija i razvojni projekti

X

Tuzla, Sarajevo, Gradiška za početak

Romske NVO, biroi za zapošljavanje

Lokalne vlasti, OHR, UNDP, UNHCR

Biroi za zapošljavanje, Inspektorati za rad, romske NVO trebaju pripremiti romsku populaciju za prelazak iz neformalne u formalnu ekonomiju

 

X

Inspektorati, Min. za rad, romske NVO

Lokalne vlasti

Biroi za zapošljavanje da prikupe osjetljive podatke o etničkoj pripadnosti

X

 

Min. za rad, biroi na lokalnom, nivou, zavodi za statistiku

UNDP, OHR

Saradnja Min. za rad i Min. za obrazovanje i fokusiranje na potražnju za određenim zanimanjima

X

 

Min. za rad, Min.obrazovanja

WB, ILO, OHR

Više saradnje među Min.za rad, Min. za obrazovanje, Min. zdravstva

 

X

Min. za rad, Min.obrazovanja i zdravlja

WB, OSCE, CoE

Biroi za zapošljavanje teba da sarađuju više sa školama i fokusiraju se na potražnju za određenim zanimanjima

 

X

Biroi, škole, lokalne vlasti, privatna/javna preduzeća

Romske NVO, entitetske vlasti

Prekvalifikacija, dokvalifikacija, obrazovanje za odrasle po smanjenim troškovima za sve bez komplikovane administrativne procedure

 

X

Min. za rad, Min.obrazovanja Biroi, lokalne vlasti, MNVO, institucije za prekvalifikacju i dokvalifikaciju

Lokalne vlasti, biroi, MNVO, romske NVO

Javni radovi treba da uključe Rome

 

X

Min. za rad, Biroi, lokalne vlasti

Romske NVO, Ured ombudsmana

SME: obezbijediti kredite ispočetka manje u slučaju uspjeha veće

 

X

Min. za rad, Biroi, lokalne banke, WB

Romske NVO, MNVO, ILO, UNDP
Romske NVO

Privatni poslodavci koji zapošljavaju 100 radnika treba da zaposle 1-2 Roma te na taj način steknu poreske olakšice i podršku lokalnih vlasti

 

X

Lokalne vlasti, Min. za rad,
Min finansija

Romske NVO

Romske firme trebaju biti osnovane i dobiti pomoć od lokalnih vlasti

 

X

Lokalne vlasti, banke, Min. Za rad, i biroi za zapošljavanje

Romske NVO, Inspektorati za rad, podrška od MNVO

Učešće romskih firmi na tenderima

X

X

Lokalne vlasti i biroi za zapošljavanje

Lokalne vlasti, Ombudsmeni

Inspektorati za rad trebaju veće ovlasti, pojednostavljenu proceduru za borbu protiv diskriminacije

 

X

Entitetska Min. za rad – nametnuti zakon u Min. pravde

WB, ILO, UNDP, Ombudsman

Romske NVO trebaju dobiti obuku o pravnim pitanjima kako više mogli pomoći drugima

X

X

Romske NVO, centri za soc. rad

UNHCR, Ombudsmen

Romske NVO trebaju raditi zajedno i težiti zajedničkim ciljevima i stvarati uvezanost

X

X

Min. za raseljena lica, Odbor za Rome, romske NVO

OSCE, CoE, min. za raseljena lica i izbjeglice

Romske NVO trebaju promovirati obrazovanje među romskom djecom

 

X

Romske NVO, škole, roditelji Romi

OSCE, Min. obrazovanja, škole

Romske NVO trebaju se starati o zdravstvenoj kulturi

 

X

Romske NVO, zdravstveni centri

Romske NVO, zdravstveni centri

Romske NVO trebaju raditi zajedno sa MNVO i lokalnim vlastima

X

X

Romske NVO, lokalne vlasti, MNVO

Lokalne vlaste, MNVO

Razvijati kapacitete Roma u poljoprivredi

X

 

Romske NVO, min. privrede, lokalne vlasti, MNVO

Lokalne vlasti MNVO

Policija i mediji trebaju obuku o antidiskriminacijskim mjerama spram Roma

X

X

Min. unutrašnjih poslova, Mediji- R/TV, štampa

Romske NVO, ombudsman

Romsku omladinu treba obezbijediti radno iskustvo i SME trening

X

X

Romske NVO, lokalne vlasti,

WB, UNDP, ILO, romske NVO

Lokalne vlasti trebaju pripremiti budžet kako bi stimulirali romske inicijative

X

X

Lokalne vlasti

Romske NVO

Zaključci sa Okruglog stola održanog u Tuzli 21-22. 06. 2004 gdje je:
(95% učesnika imalo isto mišljenje)

      q Neophodno uraditi nacrt Akcionog plana za zapošljavanje
      q Ohrabriti i dati povlastice poslodavcima koji zapošljavaju Rome
      q Kreditni program za preduzeća koja zapošljavaju Rome

Preporuke:

        1. Formiranje grupe zadužene za zapošljavanje Roma

Ova grupa bila bi sastavljena od različitih predstavnika društvenih struktura kao što su:

      q Zavodi za zapošljavanje
      q Advokati
      q Predstavnici Ministarstava za rad, obrazovanje, zdravlja
      q Odbor za Rome + Eksperti za romska pitanja (biznismeni, politički predstavnici)
      q PRSP ili odjel za politiku ekonomskog planiranja (EPPU novo ime)
      q Društveni partneri + poslodavci ne-Romi (koji zapošljavaju Rome)
      q Međunarodne organizacije: OSCE, CoE, OHR, UNDP i ostali

Promjene nastale tokom diskusije:

          a) Radna grupa za zapošljavanje Roma treba biti manja grupa kako bi bila efikasnija
          b) Formiranje široke osnove za podršku Radne grupe tako što bi se radna grupa formirala na raznim nivoima; općinskim, regionalnim, državnog
          c) Pripremiti nekoliko aktivnosti sa veoma jakim indikatorima tako da ciljevi/rezultati budu dostižni za vladu i romske predstavnike. Neohodno je stvoriti jak mehanizam za praćenje i evaluaciju.
          d) Kada bi radna grupa počela sa radom i ko bi u nju bio uključen? Odbor za Rome sastat će se prije 5. 07. 2004. Oni bi predstavili ovu zamisao Vijeću ministara, što bi onda trebalo biti izneseno pred parlament, a parlament bi trebao odrediti predstavnika vlade za Radnu grupu.
          e) Radna grupa trebala bi se održavati pod pokroviteljstvom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice uz podršku gdina. Nagradić Slobodan kao i Odjela za Rome pri OSCE-u (Dervo Sejdić sa punom podrškom OSCE-a).
          f) Finansiranje redovnih sastanaka je svakako neophodno ali nije bilo jasno ko bi trebao preuzeti tu obavezu

        2. Razviti Strategiju za Rome koja bi bila dodata kao aneks PRSP-u
        3. Uspostaviti informacioni sistem (baza podataka) o zapošljavanju Roma

XIV Bibliografija

UNDP godišnji izvještaj

Ilijas Bošnjaković, Stanovništvo BiH 1878-2001

Općinski Biro za zapošljavanje Zenica Ze- Do kanton, Statistički pregled septembar 2003.
Ured Ombusmena FBiH, Izvještaj o stanju ljudskih prava u FBiH za 2002 god.

Sprečavanje i eliminiranje diskriminacije u oblasti radnih odnosa, Strategija za pravično ponašanje u oblasti radnih odnosa, Dokument o revidiranoj politici, oktobar 2001, OSCE, OHR, OHCHR, UNHCR.

Zakoni o radu RS i FBiH

Specijalni izvještaj o kršenju socijalnih prava 2002, Ured Ombudsmena FBiH

PRSP, Druga radna verzija 2003

Slavo Kukić, “Rijetke su romske porodice u BiH bez nepismenih članova porodice” 1999

Istraživanje provedeno od strane OSCE-a 2003-2004, U 50-70 neformalnih naselja širom BiH živi više od 2000 porodica

Living Standard Measurement Survey

Tržište rada u poslijeratnoj BiH: Kako stimulirati firme u pravcu otvaranja novih radnih mjesta i povećanja pokretljivosti radne snage, Svjetska banka, novembar 2002

XV ANEKSI

    1. Radni Plan – Amir Sarajlic, CoE Projekat Pristup zapošljavanju romskoj populaciji u SEE Lokalni Konsultant BiH
    2. Primjeri diskriminacije


19 UNDP Godišnji izvještaj 2002

20 Zvanični broj sa popisa

21 Vijeće Roma BiH

22 Vidjeti aneks

23 Ilijas Bošnjaković Stanovništvo BiH 1878 - 2001.

24 Zavod za statistiku BiH

25 Intervjui sa g. Slobodanom Nagradićem, Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice, predstavnikom Biroa za zapošljavanje u Tuzli i gdjom. Indirom Bajramovic , Udruženje žena Romkinja, Tuzla, april 2004.

26 Intervju Madeleine Rees, UNOHCHR, Sarajevo, april 2004

27 Zakon RS ne dozvoljava bankovne i kreditne aktivnosti izvan institucija banaka.

28 Biro za zapošljavanje općine Zenica Ze-Do Kanton, Dokumenti i statistički pregled, septembar 2003.

29 Pogledaj odjeljak “Žena Romkinja”

12 Tržište rada u poslijeratnoj BiH: Kako stimulirati preduzeća za otvaranje novih radnih mjesta i povećati mobilnost radne snage, Svjetska banka, Novembar 2002.

31 Izvor, Društvo za ugrožene narode

32 Izvor, UNHCR

33 Vidjeti izvještaj BH Ombudsmena.

34 Institucija Ombudsmana FBiH “Izvještaj o stanju ljudskih prava u Federaciji BiH za 2002

35 LSMS

36 Gender and Poverty, IBHI June 2002.

37 Prevention and elimination of discrimination in employment, Fair employment practices strategy, Revised policy paper, October 2001,OSCE, OHR. OHCHR, UNHCR

38 Član 1 Zakona o zapošljavanju FBiH.

39 Član 2.

40 Član 1.

41 Član 12.

42 Specijalni izvještaj o kršenju socijalnih prava 2002, UredOmbudsmana Federacije BiH.

43 Prema riječima jednog od uposlenika sektora za ekonomske odnose, općine Doboj, Ona je izrazila žaljenje što je morala odbiti aplikaciju jednog Roma koji je htio započeti svoj vlastiti biznis. On nije ispunjavao uslove za pokretanje biznisa jer nije imao završeno osnovno obrazovanje.

44 Gdja. Branka Raguž

45 Inspektorat za rad, Zenica, April 2004

46 EU VET Program 05 april 2002

47 PRSP, Druga radna verzija 2003

48 Istraživanje sprovedeno od strane gđice. Venita Popovic, novinara sa iskustvom u radu sa romskom populacijom.

49 “Rijetke su romske porodice u Bosni I Hercegovini bez nepismenih clanova porodice” page 24. 1999

32 Labor Market in After War BiH: How to stimulate companies to open new positions and increase mobility of the workers, WB, November 2002.

51 Januar 2004

52 Istraživanje provedeno od strane OSCE-a, 2003-2004. U 50-70 neformalnih naselja širom BiH živi više od 2000 porodica.

53 Living Standard Measurement Survey.